SRĐ

— 5fi0 —

L e g e ii (l a. (nastavak) Djevojčica razbi muk prva: — Kako si, mladiću — reče ona inilijem licem — jesi li dobro spavao? — Kadou klimnu glavom dva puta, jednom dajuć znak da je dobro spavao, a drugom da iskaže ^voju zahvalnost. Ali sve to više zabuneu i hoteći napokon obaznati gdje je, očima upita a rukama označi: — A. gdje sam dakle? — Ti si pred nababom (kneginom) ove krajine i u nezinu dvoru. Koji te je vjetar amo donio? —■ Znakom: Ništa ne znam ! — Zašto ne govoriš? Ili si nijem? — Klimnu: da ! — АИ vidim, ti čuješ i razumiješ sve! — Da! — Tvoja nemota niie dakle naravna? a ni odavna? — Ne! ne! — Je li to od kakve nemoći, nesreće? — Ne! — Tad si ti žrtva bajana i čarana! — ču se jedan glas iza nababe (knegine). — Da! Ove su riječi izlazile od novoga čejadeta, koje, ulegavši slobodno malo prije, slušaše razgovor polu nijemi i opažaše znanijem pogledom razumnu nemotu mladićevu. To bješe stara žena, prignuta pod bremenom godina, a ne sjedine snežane bjeloće obavijahu se oko nezina široka čela; izraz lica očito energična i pogled jaki i pronicavi, koji je udisao ujedno obzir i strah, popunavaše sliku nezina časnoga lica. Pristavimo, da je prekažemo čitaocima, da je ona bila pratilica mlade knegine, a negda <loji],a liezine majke; a knegina je.zvaia babom i u velike je gledala i pazila. — Ja sam uprav o svemu sumnala;— produži pridošlica staraodgovarajući na potoiii znak Ka dou-ov, — nemota ovoga lijepoga mladića ne svidaše mi se nikako naravna. Eto me, da mu pokušam odriješiti jezik; jer ja imam od davnijeh davnina tajnu bajalačke znanosti,