SRĐ

— 570 —

nut obrazinu. Pak nije potreba znat ko je napisao, nego što je napisao. Knižica se dakle dijeli: I. Stari Dubrovčani. A. Narodnost Dubrovčana. B. Politično-vjerske prilike staroga Dubrovnika. C. Stara Dubrovačka kniževnost II. Današni Dubrovčani. A. Današni odlični Dubrovčani. B. Današni narod Dubrovački. C. Dubrovački „Srbi". A sad da ti istinu kažem, nerado se laćam ovoga posla, jer rečena knižica polemične je naravi; to su članci iz političnoga lista, skupleni u jednu svesku na po se; a ti znadeš da se u političnijem listovima obično mute pojmovi i brka historija. Ne može se odatle očekivat trijezno i ozbilno raspravjane sine ira et studio. Namjera je knižice očita, no ipak evo me da ti pogodim. * U prvom dakle dijelu svoje knižice anonimni pisac bavi se starijem Dubrovnikom i davnijem Dubrovčanima. I naj prije tu raspravja o jeziku u Dubrovniku i u staroj Dubrovačkoj kniževnosti'), pak se onda hvata historijskijeli dokumenata, da tobože dokaže I)ubrovačko hrvatstvo. Ja sam ti u „Srđu" 2 ) na dugo raspreo niti stramputične čakavske pojave u Dubrovačkoj kniževnosti, pa kako i ti sam kažeš, ono te je smirilo i ugodilo ti. Sad ti opet naglašujem, da u prozi savremenoj onom dubrovačkom pjevanu nema čakavštine, a po tome nema je ni u pučkom govoru. 3 ) Ilekao sam ti ondje u „Srđu", da su se Dubrovčani ugledali u Marulića i druge đalmatinske čakavske pisce. A sad ću ti to u kratko bo}e razjasnit. Ono bi moglo gađat donekle za kasnije pjesnike, kao za Vetranića, Raninu, Zlatarića i ost,., biva da su u ča-

') Pisae anonimne kfiižice navodi iz starijeh Dubroveanil što mu prija, a izostavja što mu ne ide u prilog. Tako n. p. iz Zlatarićeve posvete prijevoda Blektre Banu ZriAskomn izostavio je što je poglavito, biva rijeei: Spjevana od. vrijednijeh Latina i Grka, koji vam u vaš hrvatslci jezik govore", iz eega se vidi da Zlatal'iću nije bio svoj hrvatski jezik".

') V. br. 7. (biješka).

3 ) Poredi Arhiv fiir Slav. Phil. Band XIII (Rešetar), pak Baul XXI (Jireeek); onda da}e: „Priiozi k istoriji kfiiževnosti (1868) (Jagić); pak iz treće knige „graffe za povjest kfiiževuosti Hrvatske'' (Bešetar). Napokon priviri u sudboni arbiv, ili ako se ne ćeš mneit, u protokole iz našega arliiva, što jo bivši predsjeđnik našega tribnuala Milić iznio i štampao u Zagrebaekom Vijeneu.