SRĐ

— 649 —

Milan (smije se tresuč glavom). Danica. Ti si skladan za druge. Milan (primiče se Danici blagijem pogledom). Danica. Ne.... ne.... ne muči se.... ja sam h r oja žena samo.... a nijesam dosta ružna da ti omilim, kako.... Milan — — Danica. Da tebi koja omili, treba da je blijeda, mršava i nespretno odjevena. Ko je jednom Zorku vidio, može lako pomisliti, kakva se žena tebi hoće. Prije svega treba da ima haJine nespretno skrojene na sejačku.... Milan (trese glavom). Danica. I onako strašilo tica, onaka nesmotrenača smije preda me doći; da, ona bezocnica јибег je bila kod mene. Milan Danica. Dakako, ti ovo nalaziš da je posve naravno. Doktor Petar Vojnić, Zorkin otac, bio je jedan odnaj bojijeh našijeh prijateja;... on je doiazio tri put na dan k tebi, kad si bolovao od ospica... ja i Zorka kao djeca igrali smo se skupa... Miian — — Danica. A ti se ne sjećaš, kako svak o tome govori, što ti tako često polaziš u kuću d.ra Petra, a ja nesrećna, crna kukavica, od jutra do kasno noći ovdje sam sama bez igdje ikoga, zapuštena u užasnoj ziovoji, jadu i čami... (l)osle Danica neprestano je drobila. Riječi su joj tekle iz usta bez odmka i odmora. Ali uz zadne riječi „и uzasnoj zlovo(i, jadu i čami" zastane i iz duboka uzdahne. Milan misli da ga je došao red da govori i upravi se na naslonači). Mil an (otvara usta). Danica (ne da mu da govori). Ako d.r Petar rado drži svoju kuću otvorenu, ima potpuno pravo.... svak je gospodar sama sebe.... Miian (pada opet n naslouaću videći da mu se je izjalovio pokušaj da govori). Danica. Oudnovato je, kad se promisli, da ti nalaziš da se u velike diviš načinima negove kćeri, učitejice kola. Milan (gleda je začuđen). Danica. čudiš se tomu? A ja se spominem vrlo dobro da mi je majka pripovijedala da je i gospoda Olga, majka