SRĐ

— 618 —

nima sav jad, svu tugu nenu i onda tiho i nežno, gotovo šapućući produži, a glas mu drhtaše od lubavi i straha: — Maro, dva je prošlo . . . Maro trgni se . . . morarn ići . . . ti znaš šta je dužnost. . . Maro . . . isprati me! . . . — Pa dobro ... idi! . . govoraše, gušeći se, — zašto me pitaš? Siromah, kako se brine za dužnost, a ko će za mene da se brine?... Pa onda skoči, u očima joj izbi nekakav čudan plam, puu odlučnosti, a s niin izbi i jedno strašno: „Idi! . . . il Tome on ne mogne da se protivi. On pođe kao pijan. U glavi mu se mutilo i taložilo, samo što ovi talozi bjehu puni nejasnosti i tame. U duši mu prodiraše neno jecane, a kroz misli hene riječi, koje ga poražavahu kao grom i kojima 011 ne mogaše da se suprotivi. — Šta li misli? Sta li namjerava? I šta joj daje povoda da tako radi? — mišjaše. Zar zato što je pitam koliko je sahata? Zar u tome ona može nalaziti kakve uvrijede i nespokojstva za svoj život? Zar ona ne zna šta je dužnost i ne shvaća moj položaj. Treba je naučiti ... ali kako ... Da je vodi u kanćelariju, da sve vidi, za sve se uvjeri . . . i onda? . . Ko će da izdrži toliku porugu i sramotu? A drugog načina nema. I on se polu pijan kretaše i kad stade pred kjučaonicom svojo kanćelarije, pogleda u sat i vidje da se čitavijeh dvadeset minuta zadocnio. iN'ega nešto štrecnu u srce, te osjeti nemoć u svom tijelu; otvorivši vrata, on opazi kako se drugovi zlobno smiju i kako iz ovog smijeha proviruje prezirahe, i ovo ga još više pomuti i on gotovo pado na stolicu dokopavši pero, i taman htjede da počne, kad пш šef, kao oštra kanga orlovska, zabode svojo riječi u mozak, od čega on pretrnu: — Gospodine Pavloviću, zadocnili ste punijeh dvadcset minuta, imati! li opravdana? Marko se zbuni. Svega ga znoj obli. Oči mu pomućeno zvijerahu na sve strane, i zaustavjajući s(\ na očima drugova sviđaše mu se kao da su se sve usne spojile u jednu krivu liniju, koja mu se u zamaglenijem očima približavaše i udajavaše kao muna, puna ogna i gronin. On pogleda i u šefa, i učini mu se kao da stoji pred kakvijem velikijem zidom, koji se nadnio nad l'iim i još ga zadržavaju samo nekoliko slabijeh spona, pa da padue; 011 se od straha naježi i ne mogne da progovori. Sef ga posmatraše, pa kad mu đosađi ovo ćutahe, on ponovi: — Imate И čime da se opravdate ? . . .