SRĐ

— 619 —

— Ја . . . nemam . . . jedva promuca, a čmaše mu se da iz nega ne izlaze liječi, 110 muna, koja ga prži. — Cvadeset dinara kazne! — reče šef tako oštro, da se Marku učini, da ga dvadeset udaraca smlaviše. Sef se udali, a on sjede. i okopa pero i neko ga vrijeme griskaše, pa onda nervozno preturaše po aktima, donoseći svoja mišjefia i riješena, koliko mu to položaj dozvojavaše. I što je više ulazio u rad, sve se većma taložaše u prsima nemir i strah, a u mislima se razgovetno odvajahu dvije svijetle tačke, na koje on tako žcltio upiraše svoj pogled; tačke, u koje on upiraše svoje male, blistatejne oči, te se one još većma blistahu; tačke, urezane u srcu, a ispisane u svakoj iskri negovog tijela: l užnost i žena. I kad je prošlo dva sahata, on predan dužnosti zaboravi šta je bilo, srce se stiša, a misli otpočeše tako da se kreću, kao da ničega nije ni bilo. Opet u nima izbi stara že],a, a u toj žeji vedro, lepo i milo Исе 1,иЦепе žene i on ne mogne a da se ne dokopa sata samp za trenut, pa spazivši skazajke, 011 se tiho nasmija, po licu se izli znak spokojstva i radosti, i on sa još većom brzinom i predauošću udvoji rad, prevrćući listove, a na liima nigdje griješke, nigdje znaka nemira i straha. Ali kad je zagledao u sat, primjetiše mu drugovi, i jedan, poluglasno, s osmijehom reče: — Sta znači žena! . . . — Га još mlada! — dodade drugi. — I lijepa — reče treći. — A sama! — završi prvi. I nemu padahu ove riječi, pekući ga kao usjano gvožđe. On ih gledaše kradimice, jer ne imađaše smjelosti da iin u oči pogleda, pošto bi tad morao reći što, a 011 siromah ne znadijaše tad ništa čime bi mogao da poništi ovo pakleno blebetane, u kome on ogieda pakost, zlobu i ništavilo nihovijeh duša. On zna kako mišjefte nnaju oni o iiemu; ou zna da ga oni smatraju za lubomornika, koji da strahuje za svoju ženu; ali i to zna da je negova žena čista kao sunce, pa i još čistija, jer kažu da sunce ima tamnijeh pjega, a ona nema ni jedne, pa nema zašta da je lubomoran; i kad sve to zna, zašto da ini se pravda, zašto da se ispovijeda i pokazuje mekušac, kad oni to ne zaslužuju. Ou ćutaše prevrćući akte i slušaše kako do nega dopiru zlobni odjeci podsmijeha i poruge. Najzad se svrši kanćelarijsko vrijemc, on dokopa šešir i bez odlagana uputi se kući. Ali mu u ušima opet otpoče da odsjeva strogi šefov glas i on osjetivši svu oštrinu, osjeti i suštinu