SRĐ

Луна Ћелввић београд Lato ćelović iv, , BEOGRAD na duznost ... a ja tako nc Tnogu . . . ne cu . . . vodi гасипа i o mcni! Ako sam žena, nijesam robi . . . —• Maro, kako možeš da me tako nepravedno koriš? Upita je on tako bono, <la se noj u tome času ražali. Pa zar bih ja vodio računa o dužnosti, kad ne bih vodio o tebi ? I u čemu leži dužnost, služba i ra', ako ne u potrebi domaćeg mira? Inače ja ne znam zašto bi se radilo? Pa radi toga mira ja žrtvujem zđrav|,e, mladost . . . a ti to ne priznaješ . . . ne shvaćaš . . . — Ali šta ću kad ne mogu vječito da sjedim sama! ... — uzviknu ona gotova da brizne u plač. — Sama?! . . A zašto si sama?! . . Zar ti Jubeći mene, ne ],ubiš ovu kuću i ne misliš da me u toj kući dočekaš i razonodiš od preteške dužnosti i sumornosti! . . . — Pa to je tvoja dužnost! — uzviknu ona udarivši nogom o pod, a on siromah ućuta, samo mu se ponova vajahu раћиЏсе znoja, koje kup^ahu kanćelarijski prah sa negovog blijedog lica. I on opažaše kako se svakoga dana sve nešto prepriječava između nega, žene i dužnosti. Ova mu preprijeka ostavjaše tragove na očima i one tonahu gubcći i sjaj i svježinu. On osjećaše kako se nešto gasi i u negovijem prsima i u prsima negove žene i u službi kanćelarijskoj. On osjećaše da treba svemu da đoskoči, ali ne imajući snagc za to, on padaše pri svalcom skoku zamoren i izlomjen. I nervoznost pomiješana s nestrpjenem pojavjivašc mu se sad i u pogledu, koji nemirno lutajući po drugovima krijaše se posramjen u dubinu mutnijeh očiju, noseći sa sobom onu porugu i smijeh, koju bi opazio. Postajaše mu dosađno, teško i mučno; Jubav i odanost prema <'užnosti sad izbijaše na mahove, i on, pored sveg napada osjećaše voje za ra kun. Rad mu pribavjaše priznana od strane šefove, ali i čuđena za hegovo nestrp^ene. A to se nestrpjene ogledaše u stopalima, koja se nemirno pregibahu; u ko|enima, koja se premetahu jedno s drugog; u tijelu, koje se jeslnako previjaše; u glavi, koja sc nervozno okretaše, tražeći na sve strane izlaza ovome mučnom položaju. I u koliko je Jubav prema dužnosti povećivala voju za rad, u toliko je Jubav prema ženi otvarala haos misii, koje se preturahu, kao po ambisu. Naj više mu se nametaše zlokobno pitane puno gorčine i za dužnost i za život: „Gdje li jc ona i šta li radi?" — Ovo ga pitane obespokojavaše i oduzimaše snagu i za rad i za službu. Ali bi se opet pred nekijem aktom zadržavši pribrao, роуга-