SRĐ

\

— 622 —

t tio snagu i tako skačući s jednog na drugo, on prebacivaše kanćelarijsko vrijeme misleći o kući i vrijeme koje l>i doma proveo, misleći o đužnosti, pitajući se dokle će to tako da traje? On primjećavaše svakog dana sve veću ravnodušnost na noj. Ta ravnodušnost iđaše tako daleko na noj, da joj izostanci postajahu sve češći, što ga natjerivaše na češće izostanke od dužnosti, a što izazivaše češće opomene šefove. Kad bi on zapitao, ona bi inu tako odsječno odgovorila: ,,Pitam li ja tebe, gdje si? . da bi on morao ućutati. Pa i ono vrijerne što bi s nome proveo, bješe tako bodl,ikavo, tako čudno, da mu se čisto pojavUvaše čežna, da što prije ode od kuće, ali bi tad došla misao: „Gdje li ćc ona?''; i ove dvije misli sudarivši se, prskale bi po negovom ncsretnom mozgu. Ipak, pored sveg prkosa, u kući je bilo sve ureduo i na svome mjestu i samo još t'a je bilo Jubavi, onda bi bilo svega; ali ovako, od toga se osjećaše naj veća praznina, pa se pitaše, zašto jc pošla za mcne, kad me nije Utbila. Ali mu tada dođe na um prvo vrijeme provedeno s iiom i on se sjpti nene nežnosti, onog blaženstva i one ^ubavi . . . i onda se za,čudi: šta je ovo? . . gdje je ovo? . . ko je tome kriv? ... Da li se razumijemo? . .. Ali, uzalud on lupaše glavu, vrijeme proticaše i on u nemu ne nalažaše ni malo nade. U koliko je on bio nežniji prema iioj, u toliko mu više ona o 'govaraše svojom mirnoćom, u kojoj on nc mogaše da prozre ni Uibavi, ni mržne, ni ničega, i to ga je još više tištilo. Ali se sve proinijeni, kad on jednog dana dođe sa platom, jedinijem izvorom nihova opstanka, i kad joj pokaza manak od dvadeset dinara. Ona ga prvo pogle 'a mirno u oči, pa onda na jedau mah otpoče da joj se razlijcva krv po obrazima, a u očima postepeno otpočcše da sjevaju neke varnice, usta se kuplahu i širahu od gneva, dok se iz nih nc izli: — Dakle, to je tvoja dužnost! . . Jla! . . ha! . . ha! . . Da tačna činovnika i muža! . . ha! . . ha! . . ha! . . — i ona prsnu u jcdau smijeh, u koine bješe gneva, poruge, gorčinc i svega što se tad nagomila u nenome srcu. No, ona se na jcdan mah trgne, uozbiU; lice joj dobi neki modri izraz, a oči suhoću. Hitro pruži ruke, dokopa bankc koje ležahu na stolu, rasturene od brojana; pa nekijem izvamrednijem pokretom, tresnu mu ih u oči, uzviknuvši: