SRĐ

— 800 —

— А ако bude pitao gdje ste vi, šta ću da mu odgovorim? — Predajte mu moj zlatni prsten, ne odgovarajući ništa. — A ako bude pitao o potonem trenutku? Iiecitc mu da sam se osmjehnula, bojeći se da ne bi on plakao. II. Tražila sam ga, sestre moje, trideset godina; gdje se je sakrio? Tražila sam ga, sestre moje, triđeset godina, a ne mogoh da mu se približim ... Hodila sam trideset godina, sestre moje, i moje su noge već umorne; on je bio svugdje, sestre moje, i nije bio nigdje... I došao je najposlije žalosni cas, sestre moje, skinite moje sandale; i vece umire tako isto, sestre moje, a moja je duša bona... Vama je šesnaest godina, sestre moje, idite daleko odavde; uzmite moj hagijski štap, sestre moje, pa tražite i vi... (Moris Materlink) Obećane. On je bio ućenik; ona je bila uceniea. Ona se zvala Liza; on se zvao Firmen. Ona: s kotaricom o ruci, on: s torbom na ramenima. I išli su uvijek zajedno držeći se pod ruke. Jedno vece, Firmen je išao mnogo bliže uz Lizu. Ah! kako su ruže zamirisale po katkad! I Liza гебе vrlo tiho, kao što se govori u crkvi: „Firmene, ja ću te Jubiti, kada mi bude dvadeset godina". Ali Liza umrije kad je imala petnaest, i Firmen je plakao za hom. U jednu usku raku položiše je jednog dana. 1 tuj ona sad spava, sva obucena u bijelo, pod jednijem grmom ruža koje je zasadio njezin prijate], Pet godina poslije toga, Firmen ode u crkvu; i misleći o naivnoj Jnbavi davnijeh dana, on kleče pred Lizinijem grobom. Ah! kako su ruže x>o koji put zamirisale!... I dok je on mislio na nekadašna obećana, mladić osjeti — i negova duša zadrhta — osjeti usta jednoga cvijetka kako pređoše preko negovijeh usta... Pokojnica bi imala te noći dvadeset godina. (Žan Ramo) Mrtvački sandnk. U tišini i pomrcini — eamac sa pogrebnijem izgledom i most dugujast, gurav, bijel. S lijeva i s desna na čamcu,