SRĐ

838 —

L 0 g e n d a. (nastavak v. br. 14 Srđa). VII. Kadou, naravno, nije ništa znao što se je đogodilo u Raman-it. On nije htio ništa ni nagađati o budućnosti prijestoja, kojega je on bio baštinik iza smrti svoga strica, o komu znadijaše da je bolovao. Više nije mislio o Somln ni o Amas-u; on bješe gotovo i zaboravio oea, strica, krunu, krajinu, sve svoje minule jade; on je samo sanao o Ијерој nababi, koja je zaokupjala sve negove misli, koja je ucinila od negova srca, vaja da i nehote, dio svoje imovine. Ne bi se od he svojevojno rastavio, da mu za to davaju zema|sko krajevstvo. Pa nema li pravo? Ne podariva li naj višu čestitost lubav? Čovjek, veliki ili mali, moguć ili slab, čovjek jednom rijecju, pa baš imao ioje čuvstva i pameti, bi li mogao naći pravu i slatku cestitost izvan ljubavi: J Srećom za našega mladića da su кгаЏси hegovijeli snova zaokupjale iste misli. I,jubav bješe probila svojijem strijelama knegiiiino srce i u n posijala klicu neukrotive strasti. Ona lub^aše stranca jednako kao on liu; ali ona ne radovaše kao on mirnu lubavnu slast. Evo kako: Jedna od naj Jepšijeh knegiria svoga vremena, i određena nasjednica prijestoja, nababa uživaše glasa koji se daleko razlijegao. Nu su prosili, još za živa hezina oca, mnogo Indijskijeh knezova i krai,eva. Otac ostavjaše vazda svojoj kćeri brigu da odgovara; a ona, tada odviše mlada za udadbu i odviše silovita a da se podvrgne jarmu ikojega muža, ona, jer lubav ne poznavaše još puta k nezinom srcu, otresaše se od svojijeh prosaca a da ili svaki put i ne porazivaše kategorickijem odbijanem. Za to ona bješe začela misao, u koju ulažaše koliko ponositosti toliko odvratnosti za udadbu. Bješe se zaklela da ne će se vjenčati nego za onoga koji će joj čelo nakititi dijademom vilihijem Belkis-inijem. To je uprav pitati što je nemoguće. Belkis bijaše kći Egipackoga krala a žena mudroga Salamuna, Izraelskoga krala. Sin Davidov Uibio je svoju lijepu kraljcu,