SRĐ

1059

Krajem mjeseca decembra ona je vidjela da više ne može ovako živjeti, pa ga plašjivo zapita jedno veče o večeri: — Kako bi bilo da odemo za nedjelu dvije u Pariz, dokle proleće ne dode"? Anri je jedva došao k sebi. — U Pariz! u Pariz! A šta ćemo tamo! Ovdje je tako dobro. Sta ti to sad pada na pamet! — Pa, promuca ona, malo bismo se razonodili. — Pa šta bi ti litjela da te razonodi'? Pozorište, veseja, zabave! Pa znala si da toga ovdje nenia! Pred ovijem prijekorom ona je zaćutala. Bila je blaga i plašliva, bez voje i roptana. U mjesecu januaru zima udvoji. Snijeg pokri zem|.u. Jednoga večera, gledajući kako se jato gavranova vije oko vrhova visokijeh bukava, grunuše joj suze na oći. U taj mali uđe i nen muž te je zapita: — Sta ti je"? On je bio srećan, sasvijem srećan; za drugijem životom nije žudio. Rodio se i rastao u ovoj tužnoj zemji, pa mu je za 1o tu bilo dobro Nije mogao razumjeti da se mogu želeti događaji, da se može žudjeti za promjenlivijem radostima; nije on razumijevao da neka ćelad ne mogu provesti citavu godinu dana u istome mjestu; on nije znao da proleće, leto, jesen i zima za mnoga lica znače nai'očite radosti u naročitijem mjestima. Nije mogla da mu odgovori, i brzo je otirala rupcem suze. Jedva je promucala: — Ja sam... ja ... ja sam rastužena ... dosadno mi je ... Strah je ulivati od tijeh riječi, pa da se popravi dodade brzo: — A . . . ja sam . . . hladtio mi je. On se lutnu: — Alia! tu smo, ti uvijek misliš na ono grijane. Pa ti nijesi, otkako si ovdje, 11 i kijavicu dobila. * * * Đošla je 1 noć. Ušla je u svoju sobu. Legla je. I u posteli joj bijaše hladno.