SRĐ

— 64 —

janstvena sila privukla, u malenom grobištu napomenutoga rnjesta, zasio sam na hladnu ploeu jednoga groba. Zagledali se u čarobnu bistrinu azura, glatku kao izglađeni kristal safira, a moja se je mašta zalijetala u nedogledne pređjele prošlosti i bududnosti. Oko mene bilo je sve mrtvo, a ideja nirvane nekom melanholijom slegla se je bila na moju dušu. Oh, divno li je promatrati bajnu mirnoeu prirode! 0 čem je moja mašta sanala, ne ću opisati — jer ne bi mogao, niti marim. Ivo će prodrijeti u zamršenu šumu ludskoga duševnoga života, ko vidjeti tajne puteve i neizved|ive težne ludskoga srca! Nad ludskom nekropolom uvjerio sam se, da će išceznuti sve naše sane, sve slilce naše mašte i sve moje žele, iščeznuti bez traga u ništavilu, u praznini prostora i vremena. Covjek će uvijek plakati za izgublenijem sanama, kao negda pjesnikiha Sai'o za svojijem đjevičaristvom : „Virginitas, virginitas, qno abis me relicta? Nuntjuam reveniam <td te, nmiquam". Uvjerio sam se, da je zemla veliko pozorište, gdje |udi žalosne uloge predstavlaju. Sva je čovjeeja duša uzrujana. Kidisao bi u očaju, da mu čarobnica nada ne otvora zastore budućnosti. Ali i nada vara, čovjek je ipak uvijek slijedi, kao za[ub]enik nevjernu lubu. Spomihao sam se minulijeli dana kada sam sanario djetihskom svježinom mašte o budućnosti punoj bajnosti i čara i vihunaravnijelr osjećaja; a sada poeziju zamijenila proza umorena dulia. Minuli su oni dani kada mi se je duša djetihskijem ushitom poezije zalijetala u beskrajnost, u mistične predjele svjetlosti, i topila se u miju prijevarne nade, kao zora na istoku u zagrjaju sunčanijeh zraka. Na prvi mah sve nam se čini lijepo i zamamno, ali to je samo prividno, opsjena i prosta igra. Razočarane je jedina istina. Krasno o čovjeku pjeva pjesnik iudske boli: A gara iutorno Ogni eosa sorride; invidia taee, Non desta aneora ovver benigaa; e quasi (inusitata maraviglia!) il raondo La destra soeeorrevole gli porge, Scusa gii errori suoi, festeggia il novo Suo venir nella vita, ed inehinando