SRĐ

— 65 —

Mcstra che per sigDor l'aeeolga e ehiami. Fugaci giorni! a somigliar d'un lampo Son dileguati.') (Leopardi, ,,Le Bicordanze"). Do malo goclina lščeznuće i naše misli, nedostiživi ideali, naše žiće, prekriće nas crna tama, kojoj nikada ne će više svanuti rujna zora. Minuli su mladi dani, kada bi za vedre noći pod mjesečevim svijetlom i milijonom sjajnijeh zvijezda divio se raskoši bogate prirode. Vlast i poezija letne noći osvajala mi je svojom dobrotom dušu, a sav mi se svijet prekazivao kao nevino dijete, priroda kao naj milija majka. Sladak je bio nezin poj ušima duha mojega. Gledajuć mlad u taj veseli svijet, grudi bi mi se širile opojene svježijem jutrnijem uzduliom, u konie bi se rasplinuo miris ralile zemle, rosnata lišća, šarena cvijeća, disane neizbrojnijeli života, silan dali oživjele prirode. Zora mi se tada urnUato smiješila, svježijem ustima celivala čelo i obasipala milijem mirisom cvijetnoga jutra. Ali kad sam kasnije prošao pameću povjest |udskoga roda i pomislio na svoju nevolu, na bijedno srce i oćutio sve svoje ništavilo i slaboću; pitao sam se: Cemu ovaki život okrutna li je ta opjevana priroda. Hrast se vije nebu pod oblake, a vihar ga hipom k zem[i obara. Ruža cvati na po]ani, a već je uvenula. Covjelc se rodio. a kada je u naponu života smrt ga pokosi bez obzira. Covjek krasi lice same prirode, a ova potresom ruši judske trudove. — Takova je ta besćutna priroda. Oh, bože moj; dok inim zgradam vlada bol, a mnoga su роја bojna pola; dok blijedilo prekriva Judsko lice, je li moguće samo i pomishti, da grobom, jedinom tom uzdanicom, sve mora dovršiti"? I kada vječni grobni muk zanhjeni judski žamor, neumrli duh svrnuvši pogled k mrtvačkom ovom poju, ') . Jagmice mu se sve okolo sm'ješi; Г zavist šuti, još neprobuffena, Možda i blaga; i skoro (gle čuda!) Svijet mu pruža pomoćnieu ruku I greške neg've kuša da opravda, i negovom se poroltaju rajda, Dubokim pako pokiouima kaže Da za gospara on ga želi svoga. Bjegući dnevi! minuše ko bjesak. б