SRĐ

— 54 —

То sam pismo procitao s najveeim nestrpjenem i dugo sam mislio o tužnom Milanu * Minulo je poduže vremena. Cesto sam se sjećao Milana, ali ni od koga nijesam mogao više ništa o nemu saznati. Jednoga se dana slučajno upoznam s jednim Bokejem, koji je baš toga dana došao u Sarajevo. Bio je mornar, te je vidio sve dijelove svijeta. Sećući uputismo se prema „Graju". Uz put mije pripovijedao razlieite doživ^aje, što ih je doživio putujući po morima. Naj poslije poce pripovijedati, šta je nedavno doživio u San-Francisku: „ Jednoga sam se dana šetao pored morske obale. Poslije dužeg šetana sjednem umoran uz obalu. Odjednom začujem sjetan glas tamburice. Iznenadih se i pogledah i na svoje veliko čudo opazih, nedaleko gdje sjedi jedan mladić na jednoj visokoj stijeni, koja se nadnijela nad more. Glas se tamburicin nekako tužno orio a kad zatim zaori pjesma, koja pocinaše: Dvoje 8ii se milovali dragi' Omer momee, Mejrima djevojka U projeće, kad im evati ev'jeće, Kad im evati zumbul i karanfii itd. suze mi potekoše, jer nikad u svoj vijek ne cuh tužnije pjesme. U drugu ruku ja sam se snebivao, otkuda srpska pjesma u tom dalekom tuđinskom kraju. Za nekoliko trenutaka prestade pjesma a pjusnu pjusak niže one stijene. Odem tamo, ali tu nikoga ne bijaše, a tamburicu vidjeh, gdje plovi neđaleko od obale . . . ." Meni sinu u pameti, da to niko drugi nije bio, nego nesrećni Milan, što se može zakjuciti po tamburici a i po onoj pjesmi, koja je nemu bila naj milija. Ja na to ništa ne rekoh Bokeju prije nego dođosmo u „Gaj" pod onu krušku. Čim smo stigli pod krušku, potražio sam onu kitu Jubicice, koju je tu prije nekoliko mjeseci bacio Milan i na svoje veliko iznenađene nađoh je i ako sasvim osušenu. Onda rekoh Воkeju: „Vidiš li, prijateju, ovu kitu uvele Jubičice! Ova je kita bila u rukama onoga, za koga mi malo prije pričaše, da je skočio u more . . . ." On ustuknu od čuda. Onda mu ja sve