SRĐ

— 187 —

kođer ne da sinu da ide u školu, nego ga pusti da postane skitniea. Osman-Azizov Mehmed Alija bije se te ga vode u zatvor, a Mulabdićev Mustafa također se bije i vode ga u zatvor. I Osman-Azizov Alaga i Mulabdićev Muharemaga gone sinove iz kuća. Uz ovo Osman-Aziz imaju svoga Omer efendiju, koji svoga sina školuje, a u Mulabdića ima Mehmed efendija, koji opet školuje brata... Druga kniga Mulabdićeva Na obali Bosne sadrži dvadeset sitnili crtica. Svih dvadeset slabe su, neobrađene, gole kao prosjačad. Izgleda, da su više pisane za djecu, nego li za odrasle lude, i više se cuditi Matici Hrvatskoj, što ih je izdala, nego Mulabdiću, što ih je napisao. Citajući ih, došli smo do toga uvjerena, da ih pisac nije pisao posmatrajući lude i život oko sebe, nego gotovo prepisivao, citajući razne priče bo]ih i slabijih pripovjedaca. Svoje osobe povadio je on iz kniga (nikako ne iz života) a najviše, čini nam se, iz kniga Lepušićevih i Osman-Azizovih, pošto su mu osobe sa nihovim vrlo, vrlo slicne, a slican mu je i način pisana. Da ovo potvrdimo i jednim primjerom. U crtici Mulabdićevoj Knmovi (str. 14) momak jedan usred jednog društva pita djevojku: — Fato! Djevojka pogleda u neg. — Hoćeš li ti meni? — Hoću, izusti ona. — Da Bog da s hajrom! — viknu sva družina... Kad bi Mulabdić pisao istinito, iz života, ne bi pisao ovako, jer ko će mu vjerovati, da jedna muslimanska djevojka usred društva ovako otvoreno rekne, da će poći za momka! On je sam Musliman, pa je toliko kratkovidan da ni to ne opazi, a dalekovidni (како u negovu Beharu nedavno pisaše) vide eto i ,,što im je posve za duvarom..." Ovakih primjera našli bismo još mnogo, ali ih nije potrebno iznositi. Na piscu, koji kopira drugoga, koji nije vjeran i istinit, ne vrijedi se duže zadržavati. Sad nas evo kod Savke, pripovijetke I. Dobžanskoga. Kod nega upada u oči to, što je gradivo uzeo iz života pravoslavnih Srba, dok su svi gori spomenuti pisci uzimali iz života mu-