SRĐ

— 179 —

i užasno dosadna ženska, koje citalac jedva čeka da se oprosti. Spisatejka nije imala ni toliko sposobnosti, da nas kolikotoliko zainteresuje nome, pa, ako ništa drugo, a ono da se sažalimo nad jadnom joj sudbinom. Ne, mi ostajemo sasvim hladni i pože|eli bi joj čim skorije smrt, te da nam se, ovakakakva je, čas prije skine s očiju. Glavni je junak u romanu muž Vojačin Toma, koga, iz početka, spisate]ka sa mnogo Jubavi opisuje, te bi nam se, da je ostao onaki, mogao i svidjeti. Ali kašne, čim onako bestidno pogazi jubav svoju, radi vlasti i slave, postaje nam mrzak, nizak, odvratan, i ako ga spisatelka voli kao i prije i upine se, da nam ga opravda i omili... Stari Milovan također je nedosjedno prikazan. On, iz početka, drži uza se Tomu i ne pušta ga; kašiie ga pusti samo za to, da otagbini pomogne, i kad mu Tomo, jedanput u govoru, spomenu o kruni, on ga najoštrije prekori. Docnije, taj isti stari Milovan, sam radi na tome, da ga okruni, te je, tobože kao neki bogomolac, na vrlo nizak način prisilio Radivoja, da se odreče krune, a nigdje se ne vidi, da bi se je ovaj sam, dragovojno odrekao... Tomo, stari Milovan, pa Vojača glavne su osobe u romanu i sve su loše prikazane. Sporedne osobe još su gore. Dodajmo tome, da je roman pun vječitih slučajnosti, prepun dugih, suliili opisa i razvučenih scena (va],da zato razvučenih, što je prvo pisan za dobre novce u Nadi, kojoj mi ne vidimo drugoga ci|a, nego da puni gepove hrvatskim kniževnicima) pa sn iq gotovi. Malo će koji čitalac toliko trpen biti, da ga do kraja dočita. * Završujući ovaj prikaz napominemo, da su tzv. braća Hrvati uzaluđ potrOšili toliko hartije i novaca, izdajući i kupujući knige bez ikakve vrijednosti. Stvar dostojna saža|ena!