SRĐ

— 151 —

jesam bio raspoložen: pak razni poslovi... i.... — Ne smijete tako govoriti, Ivane; Vaše su me rijeci silno uzrujale. Da se jo moni desila prigoda, da Vas počastiin, оћ! ja bih se tada pokazala u najbo]em raspoloženu, našla bi se u svome ambijentu. ■— Zorkol Zorko! šta ste za boga kazali? — nadostavi Ivan, pritisnut nekijem unutrnijem vesejem, koje jo nastojao zatajiti. Zamukoše časkom obadvojiea, a nakon malo Zorka proslijedi: — Ja shvatam, da ovi izrazi ne dolikuju n» ustima kreposne djevojčice; ali ih, Ivane, ja nijesam znala du[e u grudima sačuvati; Ivanc, ja Vas Jubim; osjećam potrebu Vaše Jubavi i htjela bi znati, da li me zbija Jubite. — Oh! Zorko, ja Vam to nijesam nikada kazao; ja Vas ne smijem lubiti! ja Vas moram samo poštovati i Vašoj zapovijedi biti podložan. — Da, Ivane, Vi mi to nijeste kazali; ali ja sam Vas shvatila, i bila bi vrlo ncsretna kada bi se prcvarila; bila bi najnesretniji stvor na ovoj zemji. Iz Ivanovijeh grudi vinuo se je dubok uzdah, noge su mu se tresle, a čelo naglo znojilo, i kao izvan sebe baci se na stolicu, a negova glava spusti se na lijcvo Zorkino rame. Spazivši ga ona u takovome stanu, svladana najnežnijim čustvom uskliknu: — Oli! ne; ja se nijesam prevarila! Ivan me Jubi, ja sam sretna! • I približivši se Ivanu, svojom desnicom gladila ga je po licu i privinula k svojijcm grudima. Ivan, ne znajuć za sebe, baci se pred hezine noge i kao u nekoj ekstazi progovori: — Božanstvena Zorko! da, ja to Jubim i ginem za tvojom Jubavi. Bez tebe, Zorko, moj je život razbijen. Ja Vas Jubim jače, nego svoju majku . .. Bez majke mogu živjeti, ali bez Vas živjeti — za mcne je nesmisao! Moram Vam sada sve kazati: stihovi, kojesamVama posvetio, oh!nijesubili slobodne misli mojega duha i iskreni osjećaji mojega srca, Jubav ih nijc nadahnula; one sam stihove ja morao pred gostima proštiti, morao sam zatajiti svako plemenito čuvstvo, i s toga sam višekrat poderao svoj sastavak, držao sam da bi bio zločin, da prisutni o čemu i posumnaju.