SRĐ

— 396 —

Prošavši posjedne kućice malog mjestanca, ugleda zidinu francuskog vrta. a nad nom bijeli vodomet i nagnutu šumu brda. Blijeda i namrgođena side na zelenu ravan ispred kuće, uputi se seoskom avlijom k ogradi vrtnoj i izgubi se u srjenama šume. Izgubi so u otajstvu sjena, koje okolo ograde polažu svoj šutjivi poziv i koje se gusto zatvaraju na nekoliko koračaja nad putem, koji zakreće i nestaje, nad stazama, koje nagovješćuju i raspršuju. Ima tu unutra brežujaka i prodola sveđ hladovitih, jezera i livada okruženih sjenom tihih jaruga koje trepću u hladu, glasova nevidjivih vodoskoka. Vrsi visokih stabala, naokolo ograde naviještaju, lelijajući se i žamoreći na vjetru, taj poem sjene i života, obećavaju tajne veličajnosti. Jelena iščeze unutra širokim putem koji skreće na lijevo. Za čas bi vrlo oštro uho bilo moglo čuti nen laki korak; ali docnije, da ju je ko oprezno slijedio, bio bi, iza jedne zavojice, vidio pred sobom put prazan, bio bi uzalud napinao uho. Ona se pela uz uvalicu, koja vodi s lijeve strane k onoj zavojici; usku uvalicu, gdje potočić klokoće između ninfeja, trava pridušuje stazu, a na visoku bagreni jednog i drugog obronka miješaju sa suncem svoje zelenilo, prosipju doje zlatnu sjenu. Tuda se uzlazi k mirnoj i otvorenoj uvalici brežujka, a za tim između stabala k travnoj ravnici, gdje stub od drevnog mramora, prenesen iz toplica Karakalinih u ovu samoću, nosi na osnovici dvije oskočene ruke, koje se stiskaju, i ovaj natpis; Нуете et aeetate Bt prope et procul Usque dum yivam et ultra. Jelena se pojavi opet nakon рб ure, još bjeđa. Zatvorivši za sobom žejeznu ogradu, nasloni na nu čelo da pogleda još jednom mila, mila stabla i da im reče: „Hoću li vas vidjeti više?" Visoka je stabla ne razumijevahu, pružahu uvijek, lelijajući se i žamoreći na vjetru, poem sjene i života, mir i slatko Jubavno maštane. Ali ih ona ne hoćaše slušati, otrže se odatle uzdišući, ode pognute glave, noseći u srcu riječi drevnoga kamena: „Zimi i Jeti, blizu i daleko, dok uživim i preko." Zaustavi se na službi božjoj u Vilaskuri. Izlazeći iz crkve nađe don Bortola i Pitantoi-a, gdje Jubezno divane s kočijašem.