SRĐ

— 416 —

SAMOSTALNOST MISLI. Iz djaekili biježaka g. 1899. Dr. S. St. Petrovića. Prijatelu IVU pl. SARAKA za spomen. Malen još, stajah negda na ovoj kugli zem]inoj i gledali pred suton kako se sa horizonta spuštaše svijetlo i јагко sunašee, zailazeći za okoine brijegove. — Pomrcina nastajaše cudna i tajanstvena, tišina se dizaše polako i carobno zajedno sa maglom iz dolina mracnih, omotavajući u sutonu svim tim čudom cudni ovaj svijet Kroz neko doba penaše se na protivnoj strani blijedi mjesec sa jatom sjajnih zvjezđiea krećuci se svi u istome pravcu nebom širokim. Kako se sve to lijepo i u redu okreće okolo mene! mišjah i đi\:]ah se. „Ne! — uputi me ucitej. Sunce stoji, a mi se zajedno sa zemjom okrećemo olcolo nega." „1 sunce se obrće, dopuni mi nastavnik. Mjesec oko zemje, zemja i zvijezde okolo sunca, sunce pak sa svima nim oko drugoga sunca i tako da(e: u vjecnosti beskrajno i u beskrajnosti vječno." Stojah ja misleno u prostoru prirode kao iza sna probuđen, u srijedi potpunce mracne sobe, ispao iz kreveta na pod. Obrćem se, vrtim se, paštim se svim silama i naprežem, da se nađem, orjentujem kakogod. A pitah se: od kada li se poče sve to vrtjeti, i dokle li će. Zašto li se okreće vječno?!! „ Gravitacija!" — kaza mi profesor. I ja stavih kažiprst na čelo i uzviknuh: Ah, sada tek pojimam! — A u stvari — i opet nijesam mogao ništa pojmiti. Skoro što i prije bješe, samo veći krug saznana, „poznaria", — ali još jednako krug: — bez kraja i izlaza. * — Rodi se malešan i nejak, da se mora drugi za n starati i štititi ga; odraste pod okrijem rodite|a, razvije se, postane