SRĐ

— 417 —

čovjek; dobije potomka, ruši stare „zaostavštine" a podiže nove zgrade, koje će vremenom takođe postati „zaostavštine"; ostari i sam, i — taman je odgojio svoju nejač kao zamjenu — islabi, svehne ili razboli se i umre. — — Negov potomak isto. I tako — — u beskraj? — Iz sieušnoga sjemena iznikne svježa bijčiea iz zem]e, zazeieni se, napupi, olista, rascvjeta se i zamiriše prostorom. Ali vjetar raznese miris, cvijeće precvjeta, dođe plod sjemena, sazri, strese se, listići požute, svehnu: nigdjenidaha od vjetra, a oni se kidaju i padaju mrtvi i uvehli jedan za drugim. I bilcica sva klone, svehne i ugine posve i nestane je, da iz hena sjemena druga bi|čiea nikne, cvjeta, precvjeta, dozri i ugine. Iz nezina sjemena opet isto, i tako — dokle? — Na poju bješe zahladhelo kada mi izađosmo iz sobe. A profesor dahnuv i pokazavši na paru iz usta rece mi: Ug]endioksid, koji mi pri disanu kao nepotreban sa parom izdišemo, uzim|e iz vazdulia kao svoju hranu bi|ka i lirani se; sobom pak služi kao hrana životinama, gdje se potreban dio ugjenika u jedinenima taloži u nihovome tijelu, a nepotreban se dio izdiše, izbacuje. Ivada životina ili bijka ugine, nihni se organizam na vazđuhu opet raspada u sastojke, i ugjenik sa kiseonikom izdvaja se, i tako eto ga opet u vazduhu, odakle opet nanovo može otpočeti svoj optok. — Optok! Gdje počine a gdje se završuje „optok'"? Zar ima kraja i početka krugu?!

I uvijek tako i svuda: „Otpočnemo" — t. j. pođemo iz sredine, pa sve da}e idući pomno i hrabro, dok ne dođemo opet do neke sredine, gdje se isto tako ne umijemo posve tačno obresti kao ni pri polazu. „Početak", „svršetak" nalaze se samo u rječniku relativnoga. Sve pred nama stoji kao listak kakove knižurine, iščupan iz sredine nezine. Ko zna šta je sve i koliko je bilo ispred nega, a ko zna i šta i koliko dolazi poslije? — Niko! Nagađaju svi. Ko zna? — Niko! Bravo! Ovo „niko" daje mi riječ. Hoću da govorim ili bar da pokušam govoriti. I ja imam pravo govora, jer i ja znam i umijem — isto toliko. Šta ste baš i vi mudraci svjetski, od kojih svaki čuči samo na svojoj polaznoj tački, tački svoga gledišta. vičući na 27