SRĐ

— 390 —

ju je tješiti. Cešće je zalazio u istu kuću i s Ivankom na osami višekrat se je našao. Jednoga dana, uza svoje sažajene, on joj otkri i svoju }ubav, ali tako uzdržjivo i nežno, da se Ivanka nije ipak našla uvrijeđena, Nesretnica, nezino je stane vee takovo bilo, đa je tražila iskreno srce, koje bi je shvatilo. U Jubavi je pogibao obično pokrivena ružama; neka tajinstvena sila vodi čovjeka k rubu propasti, a da se toga i ne sjeti, već možda onda kada je prekasno, kad je već svladan neodolivom silom unutrnijeh osjećaja. Ivanka je, i ako s dobrom i plemenitom nakanom, ipak jubila Alfreda! Zanosna iiegova riječ poput ognena vala ovladala je plemenitijem nezinijem srcern; grudi bi joj se uzbibale, a ženidbeni vez postajao joj sve to više nesnošlivim. Ona je nakon malo opazila, da je zabasala, savijest ju je opominala nene dužnosti, — baš onda, kada je Alfredom strast potpuno bila ovladala. — Ivanko, jedne će joj večeri, ti .si nesretna. — Vrlo nesretna! — A ja te Jubim! — Prekasno je, Alfrede! Oh, zašto te prije barcm nijesam upoznala!.... zar me ne Jubiš"? — Preveć Alfrede; ali svoju lubav ne smijem grijehom okajati. Oprosti Alfrede, ali ja ne mislim više u ovu kuću zalaziti. — Ivanko, je li ti poznato da bez tebe ne mogu živjeti? Tvoja se Jubav nameće mojemu srcu, a tvojega se prisustva ne smijem odreći. — Ivanko, zašto ne bismo zajedno pobjegli...." — Alfrede, zaklinem te svojom lubavi, ne govori tako. Vjeruj mi, da nije plemenita ona jubav, koja je s grijehom srasla. Pusti me plakati nad svojom sudbinom, biću barem nevina; i ako su gorke moje suze, mirna je ipak moja savijest. Alfredov se je pogled sastao s Ivančinijem; na nezinome je licu odsijevala unutrna borba izmedu lubavi i kreposti — i ona mu se je pričinila Jepšom i dražesnijom, kao nikada prije. — Dakle, da te pustim žalosnoj tvojoj sudbini, ja... Zar ne znaš da ne bih sretan i miran bio, znajuć da ti plačeš i rat bih navijestio cijelome svijetu, samo da te takove boli oslobodim.