SRĐ

— 391 —

— Dosta je, Alfrede, — rece Ivanka podignuvši se sa stolice — zadnu svoju nadu u Boga postavjam. Bila je jetna noć, a mjeseeina zahvatila obližne brežulke, lcada se je Ivanka oprostila sa svojom rodicom, • koja je sa strane sjedala; suznijem očima i bolnijem uzdahom pozdravi Alfreda —■ i uputi se svome stanu. Nezina se je kočija samo malo bila odmakla od rodičine kuće, kada od jednom ćetiri naoružana cOvjeka, s prekrivenijem licem, zaustaviše kočiju; kočijaša prisiliše da sađe. Ivanka je htjela u pomoć vikati.... — Nemojte nikoga uznemirivati, gospodo; ne će Vam se ništa zla dogoditi, samo budite oprezni. Ivanka je od straha zanijemila. Pošto kočijaš side, oni zaposjedoše kola i jureći na vas mab zaustaviše se u dvorištu raskošne palače. Ivanku zamoliše da bi ih slijedila. Strah joj je ođuzeo i riječ i snagu života, i nije se mogla sama na nogama uzdržati. Dvojica je polagano uhvatiše ispod pazuha, uzvedoše uz mramorne stube i uvedoše u raskošnu sobu, postavivši je na bogat jastuk od kineške svile. Ivanka se obazre naokolo, diveći se bogastvu i sjaju prostrane sobe. — Gdje ste me doveli? upita Ivanka slabijem glasom, spustivši se na pola onesviješćena na desno krilo od jastuka. — U Vašu palaču, odgovori jedan od prisutnijeh. — Nemojte se sa mnom šaliti; Vi ste možda pogriješili. — Ne, gospođo, mi smo stalni da nijesmo pogriješili. Nakon malo u sobu stupiše dvije žene u finome odijelu, da bi Ivanku pokrijepile; opazivši ib, Ivanka na prvi se mah obeseli i zapita ih, da bi joj kazale, gdje se nalazi. — Mi smo Vaše sluškine, odgovoriše, a Vi ste u svojoj palači. Vi možete izaći — reče jedna onoj četvorici. Kad se oni udajiše, na vratima od sobe ukaza se čovjek visoka stasa i omotan preko glave dugijem plaštem. Zene se duboko pokloniše nadošlome i udajiše se. Ivanka baci oštar pogled na gospodina, koji je kao okamenjen na vratima ostao. Netom se ostali udališe, odgrte plašt, potrča k Ivanci i uhvativši je za ruku progovori: — Ivanko, ja bez tebe nijesam mogao živjeti.