SRĐ

— 448 —

-— Tražio sam dopust, da bih se mogao povratiti svojoj regimenti, jer mi jc dosadio ovaj pustolovni život. Izrekavši ove riječi, Emil baci pogled na groficu, kao da joj je htio kazati: „Zar ne vidiš da ostajem pri zadanoj riječi". Nesretna Florencija spusti glavu, a na nezinijem ocima pojave se dvije debele suze i padu na sklop]ene ruke. Ona se nije usudila pogledati markiza; nezino je srce bilo uzdrmano, Ipak svladavši se reče: — Dragi Emile, ta je odluka dostojna Vašeg plemenitog srca. — \ r i težite dakle za slavom? nadostavi grof. Vrlo dobro. Emile, \ r i ste pravi vojnik; Vi se ističete nad svim svojim drugovima. Pa dobro, dragi Emile; nastojte se odlikovati u svojoj strnci. — Nastojaću sa svoje strane, grofe, reče markiz s prisiJenim posmijeliom na usnicama. — U slučaju, nastavi grof, da bi ste imali od mene potrebu, pišite mi. Ja ču Vas preporučiti ministru; on je jedan od starih mojili znanaca. Emil nije mu znao zahvaliti; pogleda groficu, koja je gledala na stranu i nastojala sakriti suze, koje on nije opazio, ali je pogodio. Jadna grofica! Nezine sile izdavale su odvažnost hezinoga duha. — Kada mislite otputovati, Emile? proslijedi grof. — Sutra, odgovori markiz. — To Vas ne će ipak zapriječiti, da večeras zajeđno prisustvujemo predstavi u krajevskome pozorišt'u? Na ovoj nenadnoj ponudi grofa, Emil se smete i nije znao progovoriti. — Barem ćemo zajedno proći ovu posjednu večer. — Hvala grofe, napokon reče markiz; ali ja.... — Ne primam ispričaha... Zar ne, Fiorencijo, on večeras mora s nama u pozorište? Šta je mogla odgovoriti nesretna grofica? Nakon kratke, ali teške borbe unutrnih čustava, reče napokon: — Gospodin markiz ne smije nam ne udovojiti. Nakon takove izjave, Emil je bio kao izvan sebe; grofica mu nije uskratila zadnu sreću, da je još te večeri gleda.