SRĐ

— 444 —

Nakon četvrt ure sva trojiea zajedno, u istim kolima, odvezoše se u krajevsko pozorište. I te se je večeri davao Stiffelio. Ko bi živom rijeci mogao opisati naizmjeniee radost i okrut.nu bol ovih dvoje zalubjenika preko predstave. Blijedo grofičino lice izdavalo je neku osobitu potištenost; često bi glavu k zemji spustila; naličila je uvehlom evijetku u najbolem naponu. Markiz je trpio za se i za nu; potajno bi je promatrao i bojelo ga vidjevši je u takovome stanu; pokajao se, da je pristao na ponudu i grofici bol povee'ao. Poslije drugog čina, mladi markiz, da bi olakšao moralne patne grofice Floreneije, koja se nastojala pred nime i mužem svladati, a ujedno da bi se vaskolik mogao predati groznoj misli skorog odijejena od lijepe grofice, zapita dopust da se malo odmori u atriju. Došavši u atrij nije dugo ostao; Jubav prama grofici silila gaje, da još jednom vidi onu, od koje je trebalo da se brzo ođijeli. Stupivši u parterre stade prama grofičinoj loži, a da ne bi bio opažen sakrije se za ramena dvojice, koji započeše ovaj razgovor. — Bi li mi znao ti kazati, koja je ono gospođa u loži br. 13? — Grofica Florencija Stelio. — A onaj sijedi starac, reče jedan od dvojice, možda joj je otac? — Ne, ono je nezin muž, grof Rikard Stelio. — Ivako, muž one gospode, kojoj ne bih dao više od đvadeset godina? — Ali, ako je grof star, mlad je nezin kavajer! Cuvši Emil takav razgovor, srce mu prestade kucati, a bilo mu je kao da ce od gneva puknuti. — Imaš pravo, nastavi prvi; u ovome slučaju ne gleda se na sijedu glavu! I ja bih litio biti na kavajerovu mjestu! Na one zađhe riječi, koje su dirale u poštene nevine žene, nesretne žrtve, koja je s nekim vrhunaravnim ustrp|enem podnosila unutrnu borbu, planu gnevom liee mladoga markiza i nakon malo problijedi. — Ona je bila preveć mlada, nadostavi drugi, prevee lijepa za onoga starca. Ima već godina dana, da je jedan markiz u nu zajublen.