SRĐ

- 445 —

Zlobne one rijeci dirnuše najnežnije Emilovo čustvo i osveta ovlada negovijem srcem. Ne mareći za pos].edice, približi se klevetniku, izazva ga oštrijem riječima, a nakon malo izađe iz parterre. Ja sam se šetao po atriju, reče mi Ivan, kada me iznenada zaustavi mladi markiz i vas uzbunen reče mi: — Grospodine, dozvolite, imao bih Vam nešto kazati. I uhvativši me ispod ruke, odvede me iz atrija i proslijedi: — Baš ovaj čas, jedan od prostili klevetnika dirnuo je u čast nevine grofice Florencije. Takva se kleveta dade samo krvju ispraviti. Pošto sam imao čast upoznati Vas u kući grofa Stelio i nemajući pri ruci koga drugoga od svojijeh poznanika, tim više jer sutra moram otputovati, zaklinem Vas, da mi budete svjedokom. Ne treba, gospodine, da Vas uvjeravam, da je ono prosta kleveta; kunem Vam se pepelom svoje majke: onaj je klevetnik dirnuo u najsvetiju i najpošteniju ženu na zem|i. Ta, Vi i je sami dobro poznajete. — Imate pravo, gospodine, a ja dragovojno pristajem na Vašu molbu. — Hvala, hvala!... sa zadovojstvom prekide me grof. Spomenite se, da odsele imate jednoga prijateja više. Skupa izađosmo iz pozorišta, a malo zatim stigoše nas i ona druga dvojica, koja su dala povoda onoj prepirci. Dogovorismo se tada, da ćemo se kroz рб sata, s potrebitijem oružjem, naći pred Valentinskom Tvrđavom. Ja i grof sjedosmo u ista kola i do malo dođosmo na ugovoreno mjesto. Tu zatekosmo i protivnike. Mjesec je sjao na nebeslcom svodu, a naokolo je vladala potpuna tišina. Grozna li prizora, a ja mu bijah svjedokom! Nikad ga ne ću zaboraviti. Ona dva čovjeka, koje ništa nije uspjelo pomiriti, stajali su napokon jedan prama drugome; na licu im je odsijevala osveta, a u očima igrao ogneni plamen gneva. Do malo se mačevi ukrstaše. Krv mi se smrzla u žilama, i nijesam imao odvažnosti pratiti tu okrutnu borbu. Kad od jednom učini mi se, kao da će se markiz srušiti; pristupim k nemu da ga prihvatim i opazim da je teško ranen na prsima. — Smrtno sam ranen, prijate]u, reče mi. — Nije moguće, rekoh odmali da ga utješim.