SRĐ

— 440 —

Svakome je Bog odredio svoju sudbinu i nikome nije u vlasti oprijeti joj se. Bog me je postavio uz bok starcu, da ga ]ubim kao kćerka, štujem kao oca. Svoj ću život posvetiti svojoj dužnosti; barem ću tako sačuvati najjepšu uspomenu, da se o nu nijesam ogriješila. Primite moj posjedni pozdrav, kao onaj od najmilije svoje sestre. — S Bogom, Emile! — Da, s Bogom, progovori markiz, ot.rijevši suze. — Florencijo, Vi ste andio Judske lepote i nevinosti. Ja Vas Jabim, da, Jubim, a ova |ubav jačaće duh moj i tješiti srce u osamlenom životu. Vaše ime i Vaša spomen uvijek će me pratiti i kao andio od pogibli čuvati. Sutra ću otputovati iz ovoga mjesta i povratiti se svojoj regimenti. Ja Vas iskreno molim da mi oprostite; uništio sam Vam cio život, ogadio citav svijet, ubio sreću, rastrgao vaše srce, strovalio Vas u očajane, upropastio u Vama najjepšu stranu Vašega bića. Bog će Vam ipak povratiti mir, koji sam Vam ja oteo; budite sretni uz svojega muža! Vi ćete me možda zaboraviti, ili me se sjećati jedva kao prijateja; ali ja ću Vas jednako 1 ubiti i ponosiću se, da me je Jubilo tako čisto i plemenito srce. — I.Aibite me, da, [ubite, kao što se ]ube nesretnici koji trpe!.... — Vašu ruku, Florencijo, u znak pozdrava i spomena. Ko zna, hoćemo li se ikada više vidjeti! — Ako ne na ovom svijetu , promuca grofica podignuvši se i pruživši polako svoju desnicu rastuženom Einilu. Emil je stište i, utisnuvši vruć cjelov, reče: — S Bogom Florencijo, s Bogom, i za uvijek s Bogom!.... — Prijato|u, uđimo sada u parterre, reče mi Ivan prekinuvši svoje pričane; treći je čin već započeo, a kasnije ću proslijediti razgovor. — A zašto' sada ne proslijediš? Ja ne marim za treći čin. — Ali treba, prijateju, osobito u ovome činu, da promatram groficu Florenciju; o nečemu sumnam, i htio bih se potpuno uvjeriti. — Pa dobro, a mi hajdemo; tako ću i ja promatrati gospoctu, koja mi se čini vrlo interesantna.