SRĐ

— 441 —

Kad je svršila predstava, moj prijatej izlazeći iz pozorišta, svrati prvi govor na groflcu Florenciju. — Dragi prijatelu, rece mi, jesi li opažao nezino liee preko trecega čina? Ucinilo mi se, da se na Stankarove riječi bila kao onesvijestila; dok se je nasuprot lice staroga grofa poozbijilo. Nijesam oka svrnuo s one nesretne žene; bila je b]eda nego obično. Neka trzavica ovladala je nezinijem tijelom, a ruke joj se sklopiše kao da su htjele moliti. — Imaš pravo, Ivane; i ja sam istu stvar opazio. Nesretnica, koliko trpi! — Oli, da, — moja se sumna danas obistinila.... Udimo u Narodnu Kavanu; noć je hladna, tamo c : u ti proslijediti nezinu historiju. Како sam ti već kazao, mladi marlciz, oprostivši se od grofice Florencije, liitrijem korakom odjuri iz hezinoga stana; a bilo mu je kao da ce mu srce iz grudi iskočiti. Teško li je opisati boj, koji je bijesnio u ozleđenim prsima jadnoga Emila. Sva se negova čustva silovito uzburkaše, jer ga ona nesmijena grofičina izjava teško rani. Ipak se nad svijem valovima jada i tuge, koji zaokupiše i najunutarniji kutić negova srca, dizao plemenit negov značaj, te on odluči te iste večeri otputovati. Grrofica Florencija ostala je na svome mjestu kao kip od mramora. Oko očiju vidjeli su se crveni tragovi suza, a lijepe nezine oči, inače žive i sjajne, ukočile se bile, bez sjaja, bez života, pijeći preda se. Prekrstivši ruke na krilu, sjedila je nijemo uz prozor, prateći okom Emila, koji je sve više odmicao, a napokon iščezao hezinom pogledu. Florencija uzdahnu i s nova joj skočiše suze na oči. — Oh, Bože moj!... Bože moj! nakon malo uzdahnu grofica i, podignuvši u naručaj svoje dijete, privine ga svome srcu i sva zaplakana reče: — Jadno dijete! Ti ne poznaješ boli svoje majke, ti si jedino moje veseje i jedina utjeha. Oh, upravi tvoj nevini pogled majci svojoj, ti je jedini možeš utješiti u očajnoj borbi nezina srca! Taj se čas rastvoriše vrata, a u sobu stupi stari grof.