SRĐ

— 486 —

bijeli ruke u uju slatka badema. Tri misli nema u glavi. To se pogađa u nenom luckastom izgledu kakve velike gospođe iz otmenog đruštva, Katrin sana, Ona sana, ne videći ništa i ako gleda, promičući pogledom u svijet bogovima nepoznat, Citave casove, stoji ona uspi'avna, neublaživa, smijući se svojim cudnovatim osmijehom svete životine. Kad Fransoazu milujem rukom, ona zaokruži leđa puštajući od blaženstva neko lako maukane. Tako je sretna da se s nome zabav|aju! Podigne glavu, jednim pokretom koji miluje, vraćajući mi moje milovane trjanem svoga nosa o moje obraze. Dlaka joj se naježi, rep joj dobije neko lako talasane. I završi, izgubjena, zatvorenih oćiju, predući na nekakav umijat način. Kad hoću da pomilujem Katrin, ona mi izbjegava ruku. Više voli da usamjena živi, u dnu svoga religijoznog sanana. Stidjiva je kao bogina koju svaki Judski dodir draži i vrijeđa. Postignem li da je uzmem na svoja kojena, ona prilegne, opružene glave, ukrućenih očiju, spremna da se jednim skokom izmigoji. Neni nervozni udovi, neno mršavo tijelo ostaje lijeno pod mojim prstima koji ga miluju. Ni malo joj nije po voji spuštati se do Jubavne radosti smrtnih. I zbog toga je Fransoaz pariska djevojka, bludniea ili markiza, stvorene lako i prekrasno; zbog toga je Katrin deva iz kakvih ruševina kakva stara grada, odakle, ni sam ne znam, otud nekud, sa sunčeve strane. One su iz dviju civilizaeija: moderna lutka, idol kakvog izumrlog naroda, Ah! kad bili im iz očiju mogao čitati! Uzmem ili u ruke, nepomično ih gledam, ne bi li mi ispričale svoje tajne. One ne obaraju oči, i one mene proučavaju. Ništa ne čitam u staklastoj proviđnosti nihnih očiju koje se otvaraju kao rupe bez dna, kao bunari svjetlosti gdje plivaju zažarene iskre. I Fransoaz prede još nežnije, dok me žuti Katrinini pogledi prodiru кб tučne strijele. * * * U posljedne vrijeme, Fransoaz je postala majka. Taj vjetropir izvanredna srca. Sa izrednom milošću neguje ona mace