SRĐ

— 487 —

lcoje su јој ostavili. Uhvati ga nežno za vratnu kožu, i tako ga šeta kroz sve ormane u kući. Ivatrin je gleđa šta rađi, izgubjena u dubokim razmišlanima. Interesuje je табе. Ona, pred nim, drži se kao kakav stari filozof sanajući o životu i smrti stvorena, gradeći u snu čitavu jednu tilosofsku sistemu. Juce, dok majka bješe izašla, ona pride i ouči kraj djeteta. Mirisala ga je, prevrtala šapom. Zatim, naglo, odnese ga u jedan mračan ugao. Tu, misleći da je sasvim sakrivena, stavi se ispred mačeta, sa svijetlećim oćima, ispupćene hrptenace kao u kakve svećenice koja se sprema za žrtvu. Htjela je, mislim, jednim ujedom smrviti žrtvi glavu, kad se ja požurih da se umiješam i da je otjeram. Ona mi baci, bježeći, davolske poglede, poslušna, tiha, bez psovke. Pa šta! ja ipak volim Katrinu; volim je, jer je lažna i svirepa, kao kalcva paklena životina. Sta me je stalo Fransoazinih lakih gracija, nenih umilnih prćena, nenog ponašana luckaste djevojčice! Sve naše Evine kćeri imaju nenu umijavajuću se bjelinu. Ali Katrini još nijesam mogao naći sestre, opakog i hladnog stvoreha, crnog idola lcoji živi u vječitom sahanu zla.

2. Bez Rada. Kad radenici dodu, jutrom, u radionicu, nadu je liladnu, kao ocrnenu kakvom tugom sa ruševina. U dnu velike odaje, mašina je nijema, sa svojim dugim mršavim rukama, nepokretnim točkovima; ona pruža još jednu melanholiju više, ona, čiji dah i pokret oduševlavahu cijelu kuću, obično, kucanem ginovskog srca, koje je silovito radilo. Iz svog malog kabineta silazi gazda. Tužna izgleda veli radenicima: Djeco moja, nema rada... danas... Poruke ne dolaze više; sa sviju strana dobijam obustave, ostaću s robom u rukama. Ovaj decembar, na koga sam računao, ovaj mjesec velika rada, drugili godina, prijeti ruševinom naj jačim kućama... Treba sve obustaviti.