SRĐ

— 490 —

Iscrpla je sva povjerena; dužna je hjebaru, bakalinu, pijaru. ?ak im ne smije ni kraj radne proći. Poslije podne, išla je do svoje sestre da pozajmi dvadeset sua; ali i tamo je našla takvu bijedu da je u plač udarila, ne rekavši ništa, i da su obje, sestra joj i ona, dugo zajeđno plakale. I, odlazeći, obecala je donijeti parče hjeba, ako joj se muž s čirne vrati. Muž se ne vraća. Kiša pada; ona se sklana ispod vrata; kraj nogu joj klopoću krupne kap]e, vodena prašina prodire joj u tanku hajinu. S vremena na vrijeme, obuzme je nestrpjene, izađe, i ako pjušti; ide do na kraj ulice, ne bi li ugledala onoga koga čeka, daleko, na putu. I, kad se vrati, skroz je prokisla; prevuče rukama po kosi da je obriše; umiruje se opet, potresana kratkom, grozničavom drhtavicom. Prolaznici je muvaju. Ona se pravi mana od makova zrna samo da ne bi nikome smetala. I^udi je zagledaju u lice. lzgleda da bi je cio podozrivi Pariz, blatnava ulica, nene žive svjetlosti, nena kolska tutnava, izgleđa da bi je sve zgrabilo i bacilo u oluk. Gladna je. Preko puta je lijebar, i ona misli na malu koja spava, gore. I, kad se na posjetku pojavi muž, šunajući se kao kakav bijednik duž kuća, ona mu pojuri, gleda ga strašjivo. — Sta je? promuca ona. On, ne odgovara, obara glavu. I onda, ona se prva pene, bjega кб mrtvac. * * * Gore, mala spava. Probudila se je, zamišjena je, prema parčetu lojanice koja izdiše na jednom kraju stola. I čovjek ne zna kakvi čudostrašni i razdirući bolovi prelaze preko lica ovog sedmogodišneg djeteta, potamnelih i ozbi]mh crta savršene žene. Sjedi na ivici sanduka koji joj služi kao poste]a. Vise joj bose noge, drhtajući; ruke joj, кб u lcakve bolesne lutke, skup]aju na grudima krpe koje je pokrivaju. Tu ona osjeća neku opekotinu, vatru koju bi litjela da ugasi. Zamišjena je. Nikad nije imala igračaka. U školu ne može, jer nema obuće. Maiiu, sjeća se da ju je mati izvodila na sunce. Ali je to đaleko. Trebalo se je iseliti; i, od tog doba, izgleda joj da