SRĐ

— 491 —

је nekakva velika zima duhnula u kuću. I tako, ona ne bješe više zadovojim, bila je uvijek gladna. To je nešto duboko u šta ona slazi, ne mogući da ga razumije. Dakle, cio je svijet gladan? Ona je medutim kušala da se navikne na to, i nije mogla. Mislila je da je suviše mala, da treba biti velik pa umjeti. Nena mati, bez sumne, zna za ovu stvar koja se od djece krije. Kad bi smjela, pitala bi je ko vas dovodi tako na svijet da ste gladni. A poslije, kod nih je tako ružno! Gleda u prozor gdje udara dušečno platno, gole zidove, onakažen namještaj, svu tavansku sramotu koju nemane rada pr}a svojim očajanem. U svome neznanu, misli da je sanala o mlakim sobam s lijepim stvarima koje su sijale; ona zatvara oči da to ponovo vidi i, kroz otančale kapke, lojano svjetlucane pretvara se u zlatno blistane u koje bi ona htjela ući. Ali vjetar duva, kroz prozor dolazi takva promaha da je spopada jak kaša}. Suze su joj prepunile oči. Prije, strašila se je kad su je ostavjali sasvim samu; sada, ne zna više, to joj je sve jedno. Како još od juče nijesu jeli, ona misli da je mati sišla po hjeb. I sad je zanima ova misao. Isjeći će h]eb na sasvim malu parčad; uzimaće ili polako, jedno po jedno. Igraće se hlobom. * * * Vratila se mati, otac je zatvorio vrata. Mala im obojima gleda u ruke, vrlo iznenađena. I, kako oni ništa ne vele, poslije izvjesnog vremena, ona ponav]a pjevajućim glasom: — Gladna sam, gladna sam... Otac se uhvatio rukama za glavu, u jednom mračnom uglu; stoji tu, smrvjen, a jako tilio jecane potresa mu ramena. Mati, gušeći suze, prišla je da ponova namjesti malu u posteju. Pokriva je svima hajinama koje se nalaze u stanu. Ali dijete, čiji zubi cvokoću od zime, i koje osjeća vatru iz svojih grudi kako ga jače peče, postaje veoma smjelo. Baca se o vrat svoje matere; i, polako: — Je li, majko, pita ona, zašto smo gladni? U Parizu. S franeuskog preveo St. K. Pavlović. (Nastaviće se)