SRĐ

— 568 -

Ne dovrši recenicu, prevali jednim zamahom, da provrči sebi put, sto6iće, sto, posuđe i sve što je bilo na nemu, i stade s prekrštenim rukama na prsima suproć onomu. Gospodariea ciknu, poslužnici dotrcaše ; oni .drugi, smeteni, uprepašćeni, ne znadahu više na kojem su svijetu. Cortis, vidjevši da onaj ne govori niti se mice, baci svoju posjetnicu služinčadi koja je kupila kržine. — Platiću sve, rece, i ćašicu ruma, lcoju ćete donijeti ovom gospodinu. I izađe iz kavane. Cetvrt sahata kašne trčao je u kolima kočijaša Skira putem od Vilaskure, misleći na Jelenu. Cutio se zlo: ćutio je neki mučni nemir, smrtno uskošehe na sama sebe, na politiku, na podle neprijate|e, glupe prijatele, na srgbu iskazanu spram onih, snošjivost uporavjenu spram ovih. Da, Italija. Ali, već ako ne uspije danas, uspjeće sutra. To je bila negova sudbina i negova nakana; ali ipak, dan Jubavi! Zaboraviti šve, sve za jedan sami dan, prezreti svijet i sjediniti se, ona najlepša, on naj jaci ! Sablasti žarke sreće prelažaliu negovom glavom. S puta, koji idući ravno između такјепа rubom neizmjerne ravnice presijeca po gdje gdje bistre vode obližnih gora, Cortisove oči pentrahu se pohlepno uz potoke, tražahu gajeve zasjenene mrkim oblačinama, što sjeđahu na čelu brda. Viđao se tu s Jelenom, u kući zabijenoj u tihoj pustini. Jelena ne imađaše onaj svoj obični pogled pun tajne žalosti: bila je tako sretna da ga Jubi! Sad ju je ćutio u svojim rukama gdje se smije i drhti kao one bistre vode, sad ju je tražio u šumi, a ona mu iskakala u susret, naslanala mu glavu na grudi, govorila mu ispod glasa: Jesi li sretan? Ja toliko. Cortis se baci u drugi kut od kola, da motri daleki liorizonat, gdje je he bilo nestalo.