SRĐ

— 672 —

vrta, jezero i nihova srca bijahu sam mir do unutar najskrovitijih dubina. Namrštiv nenadno obrve, otjera sliku. Ne će to nikada biti; Cortis nije smio Jubiti nu. Ona mu ne mogaše pružiti, žrtvujuć sebe, nego grozničavu sadašnost i zlokobnu budućnost; pa također puštajuć se idealno ]ubiti ožalošćivaše mu život. On bijaše na svijetu sam, i na izabranom putu čekahu ga trudi, tjeskobe, rane; kao da nema obiteji za svoj opočinak i utjehu? Trebalo je sve predati zaboravu. Pomisli na livadicu kod jela, gdje je Cortis bio sišao, pomisli na jesenski mrazovac, ubavi cvijet smrtna soka, što ga je tvrdoglavo že|ela za se; nasmjehnu se i zaplače. Nezin se muž ne javi čitav dan. Jelena je imala poći u Urbansku ulicu u nekih prijatela, koji joj činahu uslugu, da čuvaju hezino kućno srebro, ali se ne osjeti jakom, da gleda čejad, da stavi sebi veselu obrazinu. Pročita i opet pročita, u memoires , sva ona mjesta, o kojim joj je govorio Cortis, ali nadasve pisma gospođe di Caud; i vraćaše se češće na one riječi 0 nehotičnom susretaju na putu sa tuđom sudbinom. Ne objedova. U večer, pošto ju je zbog neprestanog čitana bolela glava 1 oči, i gušeći se u zapari svojih soba, odveze se u kočiji van porta*) Pia. Posjedne zapadane sunca obojilo je Jubičastom bojom Sabinska brda, vazduh bijaše svjež, Jelena samo plakaše; ali turobno doba, samoća, i onamo, prama Nomentanskom mostu razvaline rasijane po polu saglašivahu se s nom, činahu joj plač mane gorkim. Kad side do Nomentanskog mosta, kočijaš ustegne kone. Starica jedna zapita milostinu u lijepe gospode. Dobi je, i videći joj suzne oči, reče: — Kćeri moja, Bog će ti dati mira. U isti čas Jelena osjeti ježhu preko svega tijela, pomisli na groznice, na mogući i že|eni mir, na mramorne riječi u kapućina: „pulvis, cinis et nihil". Vraćajuć se put Rima vidaše prama sebi, malo na desno, mjesec, poput srpa, gdje pada na čemprese Jetnikovišta Albani, osjećaše od časa do časa, uzduž vrtova, žestoki miris manalija. Kod porta Pia susrete kavalira i amazonku, mlade, lijepe, na hihovim vatrenim konima. Noj večerni glasovi govorahu o tuzi, ali koliko su slatko morali govoriti drugima o |ubavi.

*) vrata.