SRĐ

— 671 —

Pusti ga da ide. Neujudan, silovit, pokvaren, poznavaše ga od nekog Vremena; ali mu je uvijek pripisivala neko prostačko poštene, živinsku otvorenost varvara; također i dobro sree. Sada ne; sada onaj tudi novae einaše joj ga nečistim. Pusti ga da ide. U hotelu nađe Cortisovo pismo. Ostavjajue u Passo di Rovese onaj mršavi bijet za n, nezina je namjera bila da razdraži, da učini da joj ne piše barem za dugo vrijeme. U dajini, u muku bješe nade; ne za se, vec za n. Skoči, videći promašen plan, od nesavladive radosti; i ne znadijaše sama pri otvaranu pisma, da li strahuje ili želi strastvene riječi. Preleti ga žudno, prije od vrha do dna preskačući ono malo čustvenih izraza, кб da pale; osobito ove: ,,ne ćete naći jedne same riječi, koje sam možda rekao ovoj prolaznoj ruži, koja ih izreći ne će". Pomisli da joj Cortis nije imao tako pisati; i, dospjev do kraja, žurno se vrati na prvu stranicu, gdje je govorio o svojoj majci, pročita opet one neutješjive riječi, osjeti duboku bol. Ne osjećaše više, u onom času, vlastite boli, ni milinu što je znala, da je JubJena. Bijaše sva u hegovu sreu, trpjaše. s nim, osjećaše onu spoznaju istine, onu gorku samoću, osjećaše je toliko, da se je ona sama he pobojala; pričini joj se, da ne pripada više sebi, da je postala negovim đijelom. A izbor? Daniele govoraše šaleći se, ali je tu i po drugim mjestima pisma bilo nervoznog veseja, koje odavaše nemir duha, Nagla srgba proti onim bedastim izbornicima učini, da zadrhtaju ruke i nijeme usne Jelenine. Prije nagla srgba, zatim nagli ponos; čovjek, koga ona Jub^aše, svjetini se ne mogaše svidjeti. Ipak ni sjena sumne ne doiažaše joj što se budućnosti tiče. Budućnost Cortisova za stalno ne bješe u malo ruku glupaka. Bijaše dobro i utješ]ivo u pismu, što se osjećala moralna energija jača od jubavi, velik duh, koji je mogao trpjeti, da ga jedna žena ostavi, ali ne klonuti duhom, ni s puta skrenuti. Tako, tako ga Jelena |ubjaše! Glede sebe, ma koja bol, ma koja sudbina je zadesila, nije srnjelo biti stalo ništa ni noj istoj, ni svijetu, ni Bogu. Prolazno priviđehe je utjera u laž, pokaza joj mirno jezerce letnikovišta Cortis i Daniela, gdje na obali sjedi. Ona mu sjeđaše o boku, utekavši iz Rima, od nedostojnog muža; sjene