SRĐ

— 797 —

Nft SflMRTI. - EDUflRDO PAOLETTI. Alberte, A sada, kada je sve gotovo za žrtvu, dopusti, da se još čas zadržim na pragu smrti; dopusti, da posjedni put bacim pogled na ovu jadnu stazu života koju su moje stope krv]u orosile, i na kojoj nema pupojka a da nije klonuo pri mome prolasku. Dopusti. To će biti posjedna tuga za tebe, a za mene posjcdna radost. Jer sada, na samrtnom času, osjećam da nema veće radosti nego kada se sjetiš minulijeh jada, a znaš da nikakve boli nikada više biti ne će. Moja prošlost pocine od tebe. Dok mi ti ne dođe, za mene bijaše moj vrtić sve i sva na bijelome svijetu; u nemu mi smokvine mirišahu, i ptičiee se sakupjahu ranim jutrom da zaslade svojijem veselijem cvrkutahem moje tromo, beskonačno đrijemane prve mladosti. Dok mi ti ne dođe, moj je život naličio na one uske i tihe rijeke što otječu jednoliko niz pretihu maticu, a ni najmana prepona ne svrne im toka, niti im i najblaži vjetrić uskoleba površine. Bio je to život helijotropa što ginu za sunčanijem zrakama, život ptičica što teže za pjevanem, život leptira što čeznu za slobodom. Jednoga te dana nanese udes na moj put. I to bijaše prvi stih ove Ilijade, čija se vatra sprema da spali i posjedni stih. Cuj me. Ti dođe da prosiš Jubav, kao da je ]ubav kakva milostina koju možeš da udijeliš kad te je vo|a; a ona je, međutim, kao agava, koja ne cvjeta nego samo jedan put, i to samo onda, kad joj je suđeno da procvjeta. Sta koristi što je sunce grije, što je vazduh vlaži, što je noć napaja ambrosijom svoje biserne rose'? Svi pojupci sunca, sve bogatstvo vlage, sav balsam biserne rose ne će joj pomoći da procvjeta a ma ni dana prije. Tako i s mojom JubavJu. Tvoje su suze padale na moje srce kao kap blage kiše na pustu pješčaru. Nijesam te mogla |ubiti, jer te nijesam razumjela. A moj jubavni razum čudio se kako si ti mogao, kod