SRĐ

— 803 —

dnu raku vjenčani prsten. A to ne s toga što se ja ne bih mogla rastati sa ovijem znakom zemajskoga života, nego s toga da tebi sprijeeim ovjekovje6ene lmkve laži. Jer bi on na tvojoj ruci bio bez vrijednosti; predstav|ao bi lanac, koji je morao da sjedini naše dvije duše, kao što su bila sjedinena naša dva tijela; lanac, koji je usud mislio da iskiđa čim je bio izrađen, i od kojeg će smrt jamacno da slije posledne mošti. Pa isto tako ne diži mi bogata mramora, niti mi urezuj krasnijeh stihova, Onamo u malenome groblu vile „Gemma" ima kutić pun lilada i cvijeća; kutić, kakav bi jedino mogla zamislili mašta pjesnika kojega lubav mori. Ti treba, Alberto, da se sjetiš onoga ubavoga kutića, pred kojijem te prisili tvoja duša, koja je vajda za Jubavlu ćeznula, da se jednoga dana zaustaviš. Zagrlio si me, ie, obasipajući mi lice cvijećem svojijeh usana, šanuo si mi tronutijem glasom: »Sladak li se sanak ima boraviti ovdje do]e!« Tvoj je šapat bio tako umilat i lagan, da se ne bi bio čuo pored slaba ćurlika kakve lastavice. Ipak ga je priroda čula možda boje nego i ja, tako da se sa vrh čempresa pa do dna žilica nežne bijčice čulo kao neko naglo kretane odobravana. E, pa dobro, Alberto, ondje, baš ondje, u onom melanhoničnome carstvu pokoja, molim te da me sahraniš. Tisikazao: sladak li ima biti sanak ondje dole, pod onijem debelijem zahlađem, u ovoj osami, gdjo nikada blijesak sunca ni zrak mjeseca ne dopire, i gdje će u noći zadušnica jedino malašrii svijetriaei provoditi ovu moju bijednu dušu, koja će lutati, tražeći svoje tijelo. Zem]a, naša milostiva mati, ne će izdati, osjećam, moj mirni i spokojni sanak. A da bi se ona i od sada pokazala milostivom prema meni, molim te, prinosi, neprestano prinosi na riu cvijeća. Hoću da ispod falange ruža nestane one grude zemje koja će me zakloniti u svoje okrije. U efemernosti nihova života leži jedini natpis nad mojom rakom. S Bogom, ja se molim za te, i umirem. Pija.

Imotshi.

S italijanskog preveo St. Đ. 0.