SRĐ

— 886 -

zauzm6 mjesto malo natrag ili malo naprijed, na bolem zem}ištu. Cortis ucim pokret pristajana nijema, prezirna. Drugi, ko prije ko poslije, ko glasno ko tiho, odobriše. Ne bijaše više ničeg da se kaže. Bijele krovate izađoše odmah; zadni izađe i Cortis. Uze pod ruku senatora koji je držao govor, čovjeka ve lika uma, znana i kreposti, odvuče ga sa sobom put ulice *Aracoeli", na silu, jer je senator htio zakrenuti put Rimskog Kolegija — Ako me držaste mahnicem, гебе Cortis nervozan, trebah ste mi prije kazati. Senator prosvjedova, ali Cortis kao da ga i ne slušaše; izjavi mu da će bataliti društvo, list i sve, da će se zbila povudi s političkog poprišta. Senator pokuša da ga umiri, da ga uvjeri da, upitavši prijate]e za savjet, nema se uvrijediti ako mu je savjet bio podan otvoreno. Cortis odricaše da je ikoga pitao za savjet; cijeneći se vezan za onu če|ad nije htio učiniti ni jedan korak a da ih ne obavijesti, ali je za izvjesno držao da će biti sve do kraja odobreno. Ne bijahu li ono obične misli, tohko puta pretresane još od kada se bijaše odlučilo pokrenuti list? Ne, ne. Cortis zna dobro, zavide mu, boje se da mu ne pribave prevelika utjecaja, prevelike moći. Senator ne, ali oni drugi; oni su zavidnici, potajni neprijateji. Nije li ih senator vidio? Nije li ih čuo? Rijetki prolaznici se okretahu da vido ovog visokog i mršavog čovjeka koji je tako zanosno, glasom potresenim od velike uzrujanosti, govorio onome drugome, malenome debe]ku sasvim krotkom u negovu starinskom kaputu. Ovaj je gledao da se zaustavi ispod svjeti]aka, da pogleda na časovnik, ali ga Cortis ne puštavaše; stiskao bi mu jače ruku, vukao ga kosimice sa sobom kao uporno dijete. Tek pri Kampido]skom uzlasku dobri se senator posadi na dvije noge, odlučan ne pustiti se daje vuci. — Đragi moj,-učinite mi Jubav, reče mu. Gdje idete? — Treba mi hoda, umora, odgovori Cortis. Nijeste mi rekli da pođete koji put, u večer, u Kolosej? — Hvala velika! Na osarn. Za Jubav božju! Na osam. Deset su i рб, znate. Na ovu uru sam uvijek u posteji.