SRĐ

— 902 —

Episkop je onaj dan bio gostom one dobre i sretne porodice, te je istom onda razumio da je najsrećniji ko najmane potrebuje, a to je bivalo u kući Lava Tolstoja, koji je bio sreća svoje porodice. On će prije гибка otvoriti onako na sreću sv. pisrno i pročitaće ove retke ispred svoga gosta: — „Ако hoćeš dovinuti se do savršenstva, hajde, prodaj sve svoje i slijedi mene." I tad se zagrliše dva velika protivnika, a sad dva najboja jednorniš|enika. Rucak je bio skroman, sve prosta hrana s imana Lava Nikolajevića, ali veseje je bilo veliko, ne bueno veseje, nego ono vesele, što je vijenac svake dobre porodice, koja sladi h 1 eb znojem sa svoga čela. Episkop Nikolaje nije nigda tako blagovao, nije nigda bio srećniji ni veseliji u svojoj duši, jer je našao što je tražio, našao je što Judi ne mogu naći u svijem častima, u carskijem palačama, našao mir, našao je svezu između svoga bića i vrhovnog bića. On se rodio u velikoj blagorodnoj porodici, kušao je sve časti i naslade, ali se uvjerio da mu toga ne mogu dati svjetski velikaši, to je samo našao i okušao na umjerenoj i veseloj gozbi, na Jasnoj Pojani. — Sjutradan je bio drugi боvjek, kad se vraćao pješe doma. Činilo mu se da je stekao krila, pa da leti... — „Сиј, Dmitre Ivanoviću, ti mi nijesi od sad sluga, nego moj drug, jer si to zaslužio svojijem poštenem, svojijem marJivijem radom." Dmitru se Ivanoviću činilo, da snijeva, jer se daleko cula moguća besjeda negova gospodara, ali mu je ipak povjerovao, kaonuti što je preosvešteni bio veoma ozbijan, a nada sve iskren i pošten. Nije mu odgovorio ni crne ni bijele, no mu se prosto poklonio, da odobrava i pristaje, a episkop će mu prijatelski pružiti ruku. Sad se Nikolaje stavio na rad, biva da stavi u djelo, što je u srcu i u duši začeo, a bio mu je desna ruka Dmitar. On se zadovojio s malenijem, a suvišak je razdijelio da se nahrane, odjedu i obuku sirote i siromašni dječaci, te pohađaju osnovnu školu. Darovitije je poslije, bez razlike vjere, slao na visoke škole, a one ostale na zanate i u trgovinu.