SRĐ

- 948 —

— Danijele! Danijele! Samo jednu riječ! Zaklinem te! — Cekajte! odvrati Cortis, odlučan, mršteći obrve. Zatvori za čas oči, za tim ustade, upita odvjetnika: — Koja je ura? Ovoga puta bješe onaj obični jasni i zapovjedni glas. Boglietti pogleda na časovnik. — Ura i рб. Cortis izvadi svoj časovnik: — Moj zaostaje tačno рб ure, reče i ispravi ga. Pak ode pravo za pisaei st6, uze pero, učini na spisu velik, prenagao potpis, pruži mučke pero odvjetniku, te kada i ovaj zabezeknut od čuda potpisa, dade mu znak da ide, i reče glasno: — Naprijed! Cospođa koja ulažaše i odvjetnik koji izlažaše sretoše se u vratima. Ona ga brzo omjeri, pročita mu zadovojstvo na licu, zapita prestrav)enim očima sina ispriječena usred sobe. — Molim, reče Cortis, da javite da mi punch i kava ne trebaju. Vaja da pođem u parlamenat. Nek mi bude spravna postela kada se vratim. — Oh, Bože, Danijele, usklikne mu majka, je si li bolestan? On uze klobuk. — Danijele, zajeca gospođa. On učini dva koraka put vrata, pak se vrati natrag, zazvoni poslužnika i reče mu padajući na divan: — Dovedi mi kola. Poslužnik ga vidje preobražena, satrvena. Usudi se reći mu da ne ide nikud. — УаЈа da pođem, odgovori Cortis, te se mračan saže nad prebačena kojena. Majka ga gledaše, ne usuđivaše se da]e mu govoriti. On ode dva minuta kašne, nepomična oko, skoro teturajući. Došavši do stuba reče poslužniku: — Ako mi se što dogodi, javite odmah kontesi Carre, u »Minervi". Koja god Vam se naredba dala! — nadoda ispruživši palac put svojih leđa. Pveveo s italijanskoga Arsen VVenzelides.