SRĐ

— 961 —

i da je blag kao posmrtni miris, onda protiv spolašnosti, pa i obrade u noj ne možemo ništa imati. Kad zamru i zadiie zrake svjetlosti darie I пијпа zalije zubla snužđeno grarie; A mir se raspline Sirom sve u riem tone; Dalina bono jeca, gdje zvona zvone; Dušom se osjećaj nija slatkoga mi]a, Blag kao posmrtni miris s uvelog bila . . . * * * G. Đukić, čini mi se, veoma je nezadovojan ovim lijepim božjim svijetom. On je mlad covjek, pun, može biti, ideala, uzvišenih i hvale dostojnih, od kojih se ni jedan zar nije ostvario, i to ga je učinilo mračnim pesimistom, bez nade i vjere u Jepšu budućnost; pesimistom koji ne žali ni umrijeti i ,,bez boli spomine taj krajni cas", kada će ostaviti „krajeve divne, zemlu i more, po[ane šarne, plavetne gore". Mi protiv ovih i ovakovih crnih nazora G. Đukića i negove „sumorne muze" ne možemo, razumije se, ništa imati, tim prije što smo već naviknuti na takav pesimizam naših mlađih i najmlađih pjesnika, isto tako, kao što smo se navikli već i na to da je taj pesimizam u većini slućajeva, ako ne afektovan, a ono bar ne sasvim istinit. Tim ne budi rečeno da je G. Đukića očajni pesimizam lažan, izvještačen, pa čak ni pretjeran. Nas se, na posjetku, i ne tiče da li su misli i osjećaji jednoga pjesnika istiniti i od srca; da li on pjeva s iskrenim „nadahnućem" (u koje ja uopće ne mogu da vjerujem): glavno je samo to da pjesma čini utisak iskrenosti, a ja nemam uzroka da to kod G. Đukića mirne duše ne potvrdim. Jedino što nam se tu ne može dopasti, to je što su te očajne misli u svojoj napregnutosti prilično otužne i često dosta smiješne. Ili zar nije smiješno kad pjesnik, zamišjajući šta će se poslije negove smrti reći, kaže: