SRĐ

— 1024 —

u gostojubni grad ovaj. Ali nas ni ovdje ne ostavja krvnik na miru. Za to gledam za đemijom onom i htjela bih da sam još daje od krajeva koje tako volim. O, Vojislave, bijedan je život naš! Prošlost crna i tužna; buduenost tamna šta krije u krilu svom, — to me plaši!... Ja sam samohrana djevojka; jesehi list, — igra bijesnih vjetrova — koji ne zna gdje će zavitlan pasti na zemju i zgažen uginuti!... — Nežni cvijete sa groba našeg nesretnog Samuila! Tako mlada, djevojko, pa već tako sjetom obrvana! U projec'u života svoga, pa već osjećaš studen jesenskih hladnih vjetrova!... Krvi carska, jednaka nam je prošlost, hajde da i budućnost združeni očekujemo. Tako samohranoj, slaba djevojko, trebaće ti branič da odoliš svakoj buri na lonmom brodu života našega!... Uzmi me za braniča, samohrana djevojko! Vojeću te kao što volim nesretno pleme naše, i mila ćeš mi biti, kao što mi je mio plavi zrak, modre gore i sihe more zemje moje gdje sunce prvi put ugledah! A djevojka mu odgovori zadrhtalim glasom. — Ja sam sirota i samohrana djevojka, ko će mene milovati?!.. . Ne budi mi, Vojislave, osjećaja, da ne budem još nesretnija! Tako ti nesreće i moje i tvoje — ne budi mi osjećaja tih, jer kako da ti vjerujem pri prvom susretu ovom?!... A mladi Vojislav joj se zakle: — Vjeruj, vjera spasava! Tako mi zemje ove na kojoj srećan stojim i neba onog i Boga u nemu! Tako mi se tijelo trošilo kao zemja od bijesnih valova; tako mi duša bila vazda uzburkana kao sine more ovo; —■ ako mi rijeci ove nijesu odjeci duše i hitri teklići osjećaja mojih! . .. Duša mi ne vidjela lica Božijega, niti vidio igda zemje svoje rodne — ako ne zborim ono što i osjećam!.. . Tada mu povjerova djevojka rijecima i proli suze radosti. I Vojislav se naže.k noj, i ona osjeti snažnu desnicu oko vitkog djevojačkog struka svog, a lice joj osu blaga - rumen kao po nebu večerna rumen što se razli kada sunce poče tonuti i gasiti svoje zrake u talasima sinega mora. Tako stajahu tu u sretnom ćutanu, a kada se noć stade spuštati i tamnim plaštem svojim obavijati svijet, povede je gradu mladi Vojislav, dade joj prsten i na rastanku reče joj: