SRĐ

70

lute rane i pritegnu izlomjene kosti svojoj braći i milim drugovima. .. Druge vidiš, gdje vrhovima od jatagana ili zaoštrenim kojem buše tvrdu zem}u i dube hladne grobove, u kojima po nekolicinu и jedno zakopavaliu. Cuješ u dajini mracne i sjenovite noći dozive i odzive zalutalili vojnika, i iz rijetka sretaš, gdje se i još po neki zaostavši ratnik vraća s bojnoga роја, noseći na svojim snažnim plećima svoga mrtvog ili ranenog druga. Vidiš .... Ah! užas na sve strane, od kojega te strava livata i ježna poduzima! Idući po logoru i sam tražeći mnoge, koje nijesam više nikad našao .... naiđem na jedan ogah, koji okružavahu hekoliko vojnika, među kojima poznadoh Vukotine sinove: Petra i -lovana. Sjetih se Trana i namislim upitati za hega. Kad im se približim, vidiin Vukotu, gdje leži pokraj vatre i stehe obliven sav u krvi. Ja mu se javim: „Srećna ti rana, Vukota!" i raspitam se, je li opasno rahen. On, i ne gledajući na mene, zavrtje glavom, zatim mahnu rukom, kao da se od muha brani, što značaše: svršeno je. . . Poslije toga, kao da se nečega prisjeti, pogleda me tužno i izusti: — A, ti si! A žnaš li, Boga ti, štogođ za Draga? Na prvi mah ja se ne dosjetih za koga me pita, pa ga pogledam začuđeno i ne znajući šta da mu odgovorim. — Za Draga, čoče.... našeg Draga... on je sve kod tebe bio — dodade on, kao s nekom dosadom, i gledaše me pravo u oči. Ja se dosjetih za koga me pita, pa iznenaclen takvim obrtom u negovim osjećajima, ja ga i neliotice pripitam: — A! za Traha pitaš, je li? — Da, čoče, za Tra. . . za našeg Draga! — Od juriša nijesam ga vidio, pa baš s toga i svratih ovdje, da štogod uznam od vas za nega — rekoh ja, i ne očekivajući nikakav odgovor na to pitane. — Jesam ja zalud, pred sami mrak, ali ne ću nikad više, reče Vukota, a dvije krupne suze, lcao dva crna grada, skotrlaše mu 'se niz mršave i zagorjele obraze. Zatim uzdalmu teško i dodade: