SRĐ

- 1153 -

Noć bijale, a nebesa vedra sa svieh strana sjahu: zviezde, pune svietla uresa, svuda zdrake prosipahu. Sva, ka hoda, laze i lete, nieme cete vodne i morske snom dubokim bjehu uzete: ptice, ovce, zvieri gorske. Ludski narod u toj vrime prostiraše sred pokoja na pernicam mekanime s dariijeh truda uda svoja. Ne ja talco. Nu držeći Kantulu usku prid očima, ka cklo bistro uzdržeći čudnu u sebi kriepos ima; proz ku- u doba mukle noći moj običaj slieđio sam, po svih stranah sa svom moći nebeske ogrie razbiro sam. Od ovuda Saturnova kasna zviezda, sried u koga kruži prsten i riegova družba oko riega istoga. U toj svjetlosti on vidi sliku ženskoga lica, s čelom okruženim od 12 zvijezda, pod nogama joj mjesec u prilici luka, a oko nega omotan „zmaj strahoviti", nu tlačen nogama ,,božice"; naokolo cete mladića gdje pjevaju. U to se otvori nebo: „višni ćaćko iz visine ].epote ove razgledaše", a pored iiega sveci izredani. Tad k pjesniku side „mladić lijep", i reče mu: „О ti, koji u pobijene zviezdam prage oči upireš, i nebeske razgorjene pomiiiv ogiie razabireš. .. višna otajstva, ka na nebi vrhu zviezda sad slave se, ti sam vidiš, da po tebi objavjena razglase se .... amo pamet pomno obrati". To je dan 8. novembra (svetkovina začeća Bogorodičina) koji se tako slavi na nebu; napokon cijele prikaze nestane. „Ražižem se ja opeta, — završuje pjesnik — naduta su usta moja; po prsima mene sreta neki dihaj bez pokoja; u me ogan, svud gorući, po svieh žilah ujezo je, tim moždani uzvirući vrela u mojoj glavi stoje. S pohlepom je desna moja tako pero uhitila, da bi po svoj

Đove od onud gdi svietlaše, kazaše se meni u temu, svom svjetlošću blagom sjaše, i ke druže zviezde riemu; mrkiem pasom nada svime on se vidi opasani, za to među sviem inime na riemu je razaznani. Marte, narav svoja to je, krvavlijem ogriem dosti tad na nebi svietlio je i on takoj po svjetlosti. Već u moru sakrivaše sasviem sunce zdrake svoje ; Merkurio jur bijaše zašo, običaj riemu кб je. Još Danica ukazala ne bijaše zlatna čela, tmine u propas otjerala a od istoči zoru izvela: kad zaparien vidim toli čudnu od svud svjetlos sjati, nebo s gori, zemlu doli u čas jedan obasjati.