SRĐ

— 65 —

5

— Koliko ima, reče Cortis polako, da se nijesmo našli zajedno u Passo di Rovese, u maju! Va|a da čitamo Shakespeare-a u vrtovima, ovoga maja. Oprosti, oprosti što te ometam, nadoda, jer mu ona ne odgovaraše; razmišlaše s jednom rukom na očima. Bješe krik, tegoban krik, koji joj onoga časa izviraše iz dna duše: „Imam li ići? Imam li baš ići?" A srce joj se podizaše, odgovaraše: „пе, ne", s nekom nasilnošću ! Sto će pak biti onamo, u Passo di Rovese? Ako je snaga izda, ako klone? Vrlo je lako obećati; a bilo bi lako i krenuti odmah, nemajući vremena da ikoga vidi, nemajući vremena da misli. Preuze pisahe: „Molim te pak da me obavijestiš koliko dana prije uzmogneš, jer ću ipak trebati malo vremena." Netom napisa ove retke gorko se pokaja. Imala je iskati protivno, da je iznenada pozove, od večeri do jutra, da ne bude mjesta napastima; a naprotiv slaba, podla ruka bila je napisala onako. A sada? Nije htjela da je Cortis vidi gdje razdire pismo i piše drugo. Srce joj bijesno lupaše, kao da cijeni, da je već počelo pobjeđivati svojim silovitim „пе". — - Ne mogu pisati, reče ona ustajući. Strah me je da nijesam pogodila tačni ton. Воје je da mu rečem na glas. Cortis se očito prestravi, stade je kumiti da se prođe toga i da dovrši pismo. Može ga izmijeniti, ako hoće, pisati drugo. Jelena opet sjede i reče: — Pokušaću. Odmah joj sinuše u pameti razlozi, da ne mijena posjodne retke. Ono nije odlazak, ono je bijeg. Treba vremena da ga se udesi, va^a doći sa sela u grad; treba izlika od du^e vremena prepravjena, nije lako onaj čas je naći. Svaka iznenadna i neobična novina, spojena s duševnom uzbuđenošću, odveć dubokom da se sasvim prekrije, pobudila bi sumna, barem u stricu Lau. Pak bi se htjela koja priprema za put, duža jer tajna. No ovdje joj srce silovito šapnu drugu stvar. Da uništi pismo? Da ode i ne piše i ne reče ništa? — Oh, reče ona, možda ću pustiti da ide ovako. Cortis zazvoni, naredi poslužiteju da odnese pismo u Senat.