SRĐ

— 64 -

јак, vidiš, ali ću biti. Danas mi se već cini da se osjeeam maiie nervozan nego jučer. Ona ne odgovori, osmjehnu mu se. Bila bi mu litjela reei, da ga cijeni neizmjerno bo].im od sebe, da se bješe osjetila, casak prije, toliko slaba, toliko u negovoj vlasti, kad bi bio htio, te da ne zaslužuje one mile, plahe rijeci. Za malo obojica umukoše. Za tim Cortis otvori usta da rece nešto, ali iz nih ne izađe nikakav glas. — Sto? reče ona tiho. On oklijevaše časkom pa odgovori: — Ništa. Ali Jelena razumje da je htio nešto reći te čekaše cuteći. I doista on zamrmja zatim, ne gledajući je: -— I dopušteno ti je da kreneš večeras sa mnom? — Vaja da govorim ili da pišem, odgovori mu, ali ću doći za stalno. Cortis je zamoli da piše. Jakoriječ ga je plašila. Ne zna se nikada na što može iziti. Zašto ne bi odmah? Ondje ima papira, pero i crnila. Za tim će poslužnik odnijeti pismo. — Imam li pisati ovdje? reče ona, još neodlučna, govoreći sebi. Odluči se i sjede za sto. Bilo joj je u glavi sve što je imala pisati, ali je ipak oklijevala prije nego će početi. Kako joj lupaše srce ondje, u hegovoj nazočnosti! — Našao sam da ti stric dobro izgleda, reče Cortis. Ona ne odvrati već napisa: „Večeras krećem u Passo di Rovese s mamom i s Danijelom. „Sto idem sada u takvom društvu, činim dobro; ali gdje god se budem nalazila, u kojem god času budeš ti od mene zaiskao, održaću svoju riječ. Ti u toliko ne govori nikomu. Kad se stvar dozna, želim da budem otputovala, da sebi i drugim uštedim mnogo uzaludnih muka. ,,Kad dođe čas, ti mi samo piši i naznači luku gdje ćemo se ukrcati, brod i dan odlaska, sve s najvećom tačnošću. Htjela bih da moj put bude i što je moguće kraći; i htjela bih krenuti iz Mletaka, koji su četiri ure od Passo di Rovese. Ali se bojim da iz Mletaka ne kreću parobrodi za Ameriku. Jelena ođusta malo od pisaha.