SRĐ

- 149 —

ješi o demokraclu princip svojih sumještana, pa ga pozorno slušali, što im on govorio o ostavštini Pera T., koju da uredi bio je u Odesi, ođakle se jucer s kontom Androm Perinovićem vratio. Taman im pristupi kapetan Niko Sokolović, kad jedan od kapetana primjeti kontu Krstu, da je taj inace trgovački genije zlo rasporedio s onom svotom za školsku zakladu, jer da će općina imati okapana s vladom. — Istina — umiješa se kapetan Sokolović u razgovor čudno izgleda, kad jedan ćovjek kao Pero T. zapisuje toliko hi|ada velikom trgovačkorn dosjetjivošću stečenih, kao kakav neiskusan mladenac. — Znate što gospodo — prifati drugi kapetan — meni se čini da jedan Pero T. nije mogao tako ludo zapisat svoju ostavštinu — i akcentuiraše ono jedan Pero T., a ostali se poglednuše, kimnuše glavom. — Ko zna, kako je — htjede primjetiti treći kapetan, ali ga omete najprije grobna tišina, a onda takva halabuka i smijeh, da je i Vinturin ostavio svoj pršut sam uz svu pogibejnu prisutnost dispensijera, pa došao na vrata dvorane da vidi što je. S visokoga plafonda dvorane bješe palo gnijezdo slijepoga miša na glavu Đelape, a s one se odrazilo kao od kakve mermerne ploče usred sale. Pomaman kao ris muzikanat baci harmoniku i reče da on nije došao za sprdnu. Mladost obuze strah da će ostati bez muzikanta i djevice stadoše umijato govoriti š him, a nostromi digoše svjeti[ku u vis na kop) u da mu dokažu kako je još takvijeh gnijezda na plafondu, pa da je samo slučaj htio da jedno nemu na glavu pane. I ona četiri stara morska vuka pristupe, da ga umire, a jedan od nih da ga udobrovoji stane š nim po ruski „gavorjit". Konte Janković uvreba tu priliku, pa šapne nešto na uho kapetan Sokoloviću, i nih dvoji a u onoj sveopćoj zabrinutosti iziđoše neopaženi iz palače Delinića. 2. U passe-partout dvorani kafane Dojmiu Kotoru te iste noći bio je ve]un. Kad konte Krsto Janković sa kapetanom Sokolovićem uđe u salu, bila je pauza, a sva se sila maska ži-