SRĐ

- 150 —

vahno zabavjala. Ženski jedan domino 6im ugleda konta Jankovića odmah ostavi svog kavalijera, poštarskog cinovnika, i pristupi mu: — Bravo, konte; meni je sve nešto govorilo da ćeš doći, i eto došao si! — гебе domino i nežno se osloni o ruku konta Jankovića. — I meni je sve nešto govorilo da ću te naći, i eto našao sam te! — šajivo će joj konte Krsto gledajući ženske u maskam s kavalijerima svake ruke, počam od oficira do sobara, gdje par za parom stupaju naokolo dvorane. Više od jedne maske prolazeći mimo konta Jankovića oslovi ga jedna na jedan, a druga na drugi naćin, ali najviše sa: „Addio don Giovanni!" a samo se jedna sjeti kapetana Sokolovića i reče mu dobrockim naglaskom: — Dobar večer, dobro moje, došao si se amo zabavit. Cekaj, бекај, pisaću ti ja vjerenici! Kapetan Niko Sokolović ne imađaše kada da joj odvrati, jer taj crni domino sa crvenom škufijom rekav to samo šmignu mimo nega vodeć pod rukom jednog artijerijskog porucnika. — Poznaš li tu masku ? — upita ga domino, koji je nešto na uho šaptao kontu Jankoviću. — Koliko i tebe! — nemarno će joj kapetan Sokolović. — To je signorina Irma! — ona će mu na to, misleć da je i kapetan Niko jedan od onih, koje Irma vuce za nos, pa nastavi svoje šaptane s kontom Jankovićem. * * * U to „der schonste Mann", tako su ga oficiri, a „Piera Pomega", kako su ga građani zvali, stane svojim, razbivenog lonca sličnim glasom da i ovu ve]onsku kvadriju aranžira. Konte Krsto Janković sa svojom maskom postavi se u red plesača, a kapetan Niko Sokolović, koji u svojem životu nije nikad plesao do li na svojem brodu, kada se prohtjelo Neptunu, sio u ćošak za st6 i stao da motri. Prodavačica cvijeća i k nemu došla, i hoćeš, ne ćeš morao, kupiti kamehju, koju mu ona na paletu pribadala, a on joj iz bliza morao gledat obojeno hce i poput kože operušane kokoši nabranu čapru razga-