SRĐ

monija, svoje razloge da ostavi Passo di Rovese u utorak. Usklici. U to se landau, grohoćeći po pijesku, zaustavi ispred luže i pretrže razgovor. Htjeli su da konte Lao sjede u kociju s Jelenom, Clenezzijem i Cortisom, ali konte odgovori da je taj dan učinio dosta mahnitosti. Zar traže da ga pošju na drugi svijet? — Čuj, radije, reče on Jeleni. Uze je pod ruku, prišapne joj na uho da se na povratku svrne u nega: da govori hešto s nom. Kontesa Tarkvinija sjede u kociju na mjesto svoga djevera. Jelena i Cortis sjedili su sucelice. Isprva je kontesa nastojala da drži živ razgovor, ali sa malo uspjeha. Dobacivaše nemirne poglede Jeleni a i Cortisu. Ne govore ništa; što im je? Na koncu umuče i ona. Kola su jurila uzduž jedne od orijaških urvina, između kojih silazi Rovez. Koliko su puta Jelena i Cortis prevalili onaj put! Pred malo dana bijahu se spustili kroz neki pute]ak do rijeke, gdje se ona morala sva nasloniti na n. Prolazeći onuda, pogledaše se i šutke podsjetiše jedno drugoga na one sretne časove. Sad se već pogledavahu sa vrlo malo opreza. Ono šutjivo jurene u sjeni između orijaških brda put sakrivenih krajeva činaše im da sanaju, da zaborave sve osim strasti. Ne čuše ni glas Clenezzija koji ih je pitao za ime dviju istrošenih, razrušenih kula, koje su zasjele na vrletima s one strane od Roveza, pa gledaju do|e bijeli pijesak. Kontesa Tarkvinija odgovori mjesto nih. Na povratku kontesa dade zaustaviti kod mosta od Prije. Trebalo je sići, pokazati s mosta Clenezziju kućice šćućurene između stijena na živopisnom dnu gorskoga ždrijela, i, na niže, pukotinu kojom ide zatvorena voda, zelena i silna, da se za tim razlije do]e prama livadama u širok žubor pjenoviti. Jelena se nasloni o prislon, upirući oko u strane Juti. Cortis se prigne uza nu. — Porazgovorićemo se, prišapne joj, ako ne uzmognemo večeras, sutra u jutro na šest, u luži. I_ stiže Clenezzija kod drugoga prislona. I ova muka, pomišjaše Jelena, da ne možemo govoriti, da ne možemo slobodno da budemo skupa! Hoće li baš trebati da čekamo do sutra?