SRĐ

— 268 —

Netom se vrati kući, uzađe do konta Laa. Na stubama sjeti se one druge veceri, kada bješe uzašla do strica, i tajanstvenih riječi Danijelovih: „Važna stvar". A sada! Konte Lao bješe još veoma mrk. Izvajen na svojoj nasloiiaci, držaše na nogama zloguki pokrivac. Jedva okrete glavu da pozđravi sinovicu. — Evo me, strice, reče ona. — A evo i mene, i bo|e bih učinio da se nikada ne mičem. S ovim vazduhom, s ovom današnom vlagom ćutim da su mi se povratile sve moje nevoje. Zaslužujem. Htio sam se junaciti, a Gonelin sam koh. Ali ovo ne smeta. Imam i neugodnosti. — Kakvu neugodnost, strice? Velika je muka bila za Jelenu da pazi što joj govori i da se zainteresuje. — Primio sam danas jedno pismo iz Rima, odgovori konte. Dvije riječi od Cortisovice kojom je popratila ovaj list. Drž' pa čitaj. Jelena uze list i ode k prozoru, da ga pročita. Bilo je to nadžupnikovo pismo gospođi Cortis, u kojemu se mnogo govorilo o čestim šetnama Cortisovim s Jelenom i o komentima što ih pravlahu u mjestu. Gospodin nadžupnik nije htio da izriče drzovito mnijene, ali je žalio sablazan i nikakvu brižjivost da se je izbjegne. On bi bio htio govoriti s kim od kuće, ali se nije usuđivao; volio je obratiti se noj, koja može biti da ima načina da nešto učini. Gospođa je u svojoj popratnici pitala konte Laa, je li sada uvjeren o onome što mu je govorila u Rimu. — Onaj smut]ivi magarac ne će više staviti noge ovdje, reče Lao, ali. .. Jelena, koja je još ostala držeći pismo obim rukama, drmnu nima nizdole do polovine tijela i ponosno se ispravi. — Ali što? reče. — Oel Lao će. Djevojčice! Mir! — Nema mira! Sto hoćeš da rečeš? — Što hoću da rečem? Promotri je ćutke pa joj pruži ruku. — Čuj Jeleno.