SRĐ

- 270 —

— Da mi je rekla mama, рготгаЦа Jelena bono, ne bi bilo ništa; ali ti stricel — Ali ja sam, odgovori Lao, govorio o svijetu, o negovu suđenu, o onome što ide od usta do usta. — Oh, svijet?! Nije moglo biti, u nezinu glasu, veee boli, većeg prezira. — Draga moja, rece Lao bocnut. Ja ću biti možda lud, ali dobar i zao glas uvijek su bili nešto. I ako koja gospođa pokazuje da se vlada zlo, a porodica kao da joj ugađa, razumiješ! Jelenine oci sijevnuše. — Ja ne pokazujem da se vladam zlo, rece ona. — Ako, veju! ako pokazuje! Jelena ga opet pogleda. Sto je mogla vidjeti u onom dragom, ozbi|nom, vrlo ozbi]norn, izmučenom licu? Izraz se nezin naglo promijeni. — Oh striče, strice! rece ona i baci se u negov narucaj. Drž' me ovdje sa sobom, uvijek sa sobom! Nemam ništa, znaš, da sebi prebacim, ni jedne misli! Stiskaše ga, stiskaše, govoreći glasom isprekidanim od jecana. — Za Jubav božju! usklikne jadni Lao, ganut, preplašen. Što misliš? Da te hoću poslati s bogom? Što misliš? Ludačo! Stade se glasno, nervozno smijati. — Ala si luda! Ne znaš li da nemam nego tebe, na svijetu? Što misliš? Ali ne, draga, umiri se. _Šio hoćeš? BoJelo me je u velike gledajući te da trpiš; znaš, draga? Znam prelijepo da nemaš sebi što da prebaciš. Nije trebalo da mi rečeš. Ali umiri se, umiri se, dijete 1 Pritiskao je na grudi, gladio joj je vlasi s materinskom ucžnošću. — Sada idi, reče joj. Idi i ispričaj me kod senatora. Reci mu da nijesam sišao, jer se ne ćutim dobro; da ću do malo leći. Vidi, ako se hoće prošetati s tobom i s_Danijelom_. Mogli biste otići doje na roveški most, jer on još nije bio onamo. Sada, tek sada, na zvuk blagoga glasa, prosuše se suze Jeleni.