SRĐ

— 269 —

Ona se ne mače niti odgovori. On joj onda namigne glavom da se približi i slatko joj ponovi: — Cuj. Ona se primace sporo i uporno. Trebao je drugi mučki poziv pa da primi pruženu joj ruku. — Na koncu konca, usklikne konte nakon kratka oklijevana, do jutros sam bio slijep, ali više nijesam. Jelena se ne zacrveni, ne poniče očima. — Pa što si vidio? reče ona dreždeći. Jesi si vidio moje srce"? Srce je slobodno. Je si li pomislio na zlo? — Pomislio sam da ćeš ti sa svojom naravi trpjeti, da ćeš se kiniti bog zna koliko; i pomislio sam da Danijele čini vrlo zlo što se uza te pribija. Vraže! sasvim zlo! — Ne smiješ to reći, striče; ne smiješ to reći! provali Jelena, prigibajući se sva dahćući stricu. Vrlo je plemenit, znaš, striče moj! Vrlo je . . . Ne mogne nadodati riječi. Osjećala je da se guši. — Ostavimo to, draga, odgovori konte. Ne velim ja da nije plemenit. Vjerujem. Razumijem vrlo dobro što hoćeš da rečeš, ali su to stvari koje uvijek tako počinu, znaš, i između čejadi kako što ste vi, a svršavaju pak kako između drugili koji nijesu plemeniti. Dudi su Juđi. On je bo[i od mnogih drugih, ali je od mesa i kosti i on. Ja ne vjerujem ni u anđele ni u svece, lijepo znaš. Da se može čovjek raženiti i ja bih se bio oženio. I ne bih nikada bio promijenio ženu! I bio bih bio sretan! Ali se raženiti ne može, a ti nijesi htjela već onoga drugoga. Ovo je bilo živinstvo! Dosta, ne govorimo više. Sada se ima misliti na čast tvoju i porodičnu. — Ako je u mojim rukama, u dobrim je rukama, odgovori Jelena ponosno, otimajući se od nega da izađe. Ne, ne, nadoda, jer je zvao natrag. Nijesi mi imao ti kaz,ati onu riječ. Obuzeta grčevitim jecahem, bez suza, nasloni čelo na dovratnik. Lao zbaci pokrivač i diže se da pođe k hoj; ali ga ona oturivaše pruženom rukom, ne okrećući glave. — Proći će mi odmah, reče. Proći će mi odmah. Miruj. Ali Lao nije mogao mirovati. Po malo je prekoravao sebe, po malo se pečalio tumačeći svoje riječi. Nije litio reći da se ona može osramotiti.